Bug Online

Nekidan smo objavili kako je Sony predstavio novi DSLR fotić - A560. Nismo, međutim, bili posve potpuni jer je istog dana Sony predstavio čak još tri modela aparata. Za razliku od nekih drugih modela, ovaj put nije održana lokalna, odnosno regionalna prezentacija na kojoj bismo i osobno nazočili - šteta, jer je prethodna prezentacija, za seriju NEX, bila odlično organizirana.

Uz A560, nekidan su predstavljeni i A580, te A33 i A55. Najlakše bi nam bilo kazati da su predstavljena četiri DSLR-a, no to ne bi bilo posve točno. Vremenom se DSLR uzvriježilo kao brza i efikasna kratica za sve aparate profesionalne ili poluprofesionalne kvalitete, kojima su objektivi izmjenjivi, no zadnjih godina dolazi do brojnih pomaka na ovom polju. Samsung, Panasonic i ostali, pa i Sony, počeli su izbacivati aparate koji uopće nemaju ogledalo, pa niti optičko tražilo, mada i dalje imaju mogućnost mijenjanja objektiva - kod Sonya je to upravo serija NEX, koju sam spomenuo u uvodu. Bez ogledala - nema niti pravog DSLR-a, jer R u toj kratici dolazi od "reflex", za što je nužno ogledalo koje sliku preusmjerava u tražilo, a u trenutku okidanja se "sklanja" s puta puštajući svjetlo na senzor ili kod starijih SLR-ova na film.

A33 i A55 nude još neobičniji koncept. Oni sadrže ogledalo, ali takozvano polupropusno ogledalo za koje ćete negdje naći i termin "pellicle mirror". Ovakvo poluogledalo kod modela A33 i A55 otprilike trećinu svjetla preusmjerava u senzor za fokusiranje koji je u vrhu aparata, a dvije trećine svjetla propušta na glavni senzor, onaj za fotografiranje. Za razliku od DSLR-a, poluogledalo je fiksirano uvijek u isti položaj pod kosim kutem u odnosu na ravninu snimanja i u trenutku okidanja se ne pomiče. Ljubitelji buzzworda i kratica za ovakvu su tehnologiju već smislili naziv DSLT (digital single lens translucent, translucent = prozirno). Budući da nema mehanizma za sklanjanje ogledala, DSLT aparati mogu pucati izuzetno brze rafale serijskih fotki - A33 i A55 nude čak 10 snimaka u sekundi, što je uporedivo s nekoliko tisuća eura skupljim aparatima za profiće iz Canona i Nikona.

Prednosti ovakvog dizajna su: manje pomičnih dijelova nego kod DSLR-a, stalno aktivan sustav fokusiranja što je osobito korisno kod snimanja filmova, veća brzina okidanja, te nešto manje zauzeće prostora. Mane su - nužnost da je senzor uključen cijelo vrijeme (a ne samo kod okidanja) što grije senzor i troši bateriju, dodatno staklo na putu svjetla, te otprilike trećina manje svjetla što dolazi na glavni senzor. Stvar je posve jasna - najbitnija prednost vezana je za video. Kvaliteta videa na A33 i A55 dokazana je snimcima koji se već pojavljuju na Internetu, a u kojima ovi, inače dosta jeftini aparati, tuku višestruko skuplje modele. Upravo zbog toga A33 i A55 već sada izazivaju velik interes kod DSLR fotografa željnih da se bace u video vode bez velikih investicija, uz zadržavanje postojećih objektiva. Najavljene cijene za američko tržište su 650 dolara za A33 te 750 za A55, za Evropu to nažalost znači vjerojatno istu cifru, samo u eurima.

Senzor mora biti uključen cijelo vrijeme jer A33 i A55 nemaju optičkog tražila. Tražilo, uređaj u koji "škiljimo" kod kadriranja slike, ovdje je elektronski, zapravo mali LCD ekrančić od cca 1,5 milijuna piksela, na koji se projicira slika. Većina foto-entuzijasta više voli staro dobro optičko tražilo, no to je stvar ukusa. Elektronsko tražilo može biti fleksibilnije u smislu veće količine informacija koja se prezentira korisniku, no troši i više struje i zbog tromosti LCD-a uvijek će, makar i minimalno, biti sporije od optičkog tražila.

Što se svega ostalog tiče, A33 i A55 su uporedivi s klasičnim jačim DSLR-ovima: 14 megapiksela kod A33, odnosno 16 MP kod A55, APS-C senzor, HD video, live view LCD ekran zakretan u svim smjerovima, te kompatibilnost sa svim objektivima serije alpha, dakle svim Sonyevim, te starim Minoltinim. A55 ima ugrađen i GPS za geo-tagiranje fotki. ISO na oba aparata ide do 12800 - mada mnogi navode ovaj podatak kao bitan, po nama je posve nevažan ako se ne zna kakva je upotrebljivost fotki na tako bolesnim ISO vrijednostima.

O A560 i A580 nismo trošili mnogo riječi. Riječ je o modelima namijenjenim nešto zahtjevnijim entuzijastima i polu-profesionalcima, klasičnog DSLR dizajna, koji su samo nadogradnja prethodnih DSLR-ova i ne donose nikakve revolucionarne tehnološke pomake. A560 nudi 14 MP, A580 16 MP, oba imaju 5 do 7 okidanja u sekundi u burst modu (uočite da je to manje nego kod DSLT modela), mogućnost snimanja videa, live view, ISO do 12800, te neka sitna unaprijeđenja u odnosu na prethodne Sonyeve DSLR-ove. LCD ekrani zakretni su samo gore-dole, ne u svim smjerovima kao kod A33 i A55. Cijene su 800 i 900 eura. Da, aparati su skuplji od A33 i A55, mada na papiru nude isto ili manje, a na Internetu ne izazivaju niti desetinu interesa kao dvoznamenkasti modeli. Ovo su modeli za entuzijaste i poluprofesionalce kojima je na fotiću ipak bitnija fotografija od videa - testova još nema, no za očekivati je znatno duže trajanje baterije nego kod A33 i A55, veću oštrinu fotki, a tu je i optičko tražilo, mnogim fotografima uvjet od kojega ne žele odustati.

Sony ovim potezom nastavlja ofenzivu na naprednije korisnike fotoaparata, a tržišni segment za entuzijaste, hobiste i poluprofesionalce poplavio je pravom bujicom modela u čak tri prilično različite tehnologije (DSLR, DSLT, te EVIL ili MIL).