U mojim rukama je komplet oštrih predmeta: čavli, ekseri, brokve... Odmah tu negdje je i zubarska brusilica na nožni pogon, ona iz "Maratonca", kojom Laurence Olivier kao dr. Mengele buši zube Dustinu Hoffmanu naživo, bez anestezije. A vi ste volonteri u istraživanju koje proučava kako objektivno izmjeriti osjet boli...

Zvuči vam grozno? A čujte... Znanost nije uvijek oslikana ružičastim tonovima i ukrašena cvijećem. U studiji o mjerenju intenziteta boli, objavljenoj prošlog mjeseca u časopisu Nature Molecular Psychiatry, koju je proveo tim istraživača predvođen dr. A. Niculescuom sa Sveučilišta Indiana, praćeno je i ispitano nekoliko stotina pacijenata. Ne baš takvim inkvizicijskim metodama, ali ipak...

Objektivna procjena subjektivnog osjećaja

Cilj istraživanja je bio identificirati biomarkere u krvi ispitanika (molekule mjerljive laboratorijskim pretragama) kojima se može pouzdano odrediti koliko je objektivno snažna bol u pacijenata. Test krvi, prvi takve vrste u svijetu, omogućio bi liječnicima daleko veću preciznost u liječenju boli, smanjenje doza analgetika i prilagodbu liječenja individualnim potrebama svakog bolesnika.

"Razvili smo prototip testa krvi koji objektivno može pokazati postoji li bol i koliko je snažna. Vrlo je važno što objektivnije mjeriti bol, jer je ona subjektivni osjećaj. Sve do sada smo se morali oslanjati na ono što nam pacijent sâm kaže ili na klinički dojam kojega je liječnik stekao o tome je li bol u pacijenta zaista jaka onoliko koliko ju on opisuje, ili ju podsvjesno ili namjerno preuveličava u pokušaju da mu se propiše veća doza analgetika“, rekao je Niculescu.

Tražeći biomarkere koji identificiraju i bol, istraživači su definirali nekoliko biomolekula, potencijalnih kandidata za „mjerilo boli“. Kao najprecizniji biomarker za bol pokazala se molekula MFAP3 (miofibrilni protein 3), još otprije poznata laboratorijskim biokemičarima, no do sada nije bila povezivana s osjetom boli. Ostali biomarkeri s najboljim ukupnim indeksom prediktivnosti za bol bile su i molekule GNG7 (gvanin-vežući protein 7), CNTN1 (kontaktin), LY9 (T-limfocitni površinski antigen 9) i GBP1 (gvanilat-vežući protein 1).

Epidemija opijatne ovisnosti

Kao što glukoza u krvi služi kao biomarker i mjerilo za dijabetes, tako biomarkeri za bol služe liječnicima da objektivno procijene težinu boli koju pacijent doživljava. Postupak je jednostavan: iz uzorka krvi se biokemijski odredi razina ciljne molekule; što je razina biomarkera viša, bol je jača. Naravno, ako je biomarker precizan, tada vrijedi i suprotno, pa bi primjena analgetika snižavala izmjerenu razinu biomarkera i to ovisno o dozi lijeka, što je studija i dokazala: veće doze analgetika su jače snižavale koncentraciju biomarkera u krvi. Time se omogućilo doziranje analgetika na objektivan, mjerljiv način.

Zbog toga što do sada nisu postojali objektivni pokazatelji koliko je pacijentova bol zaista jaka, nego se procjena prepuštala pacijentovoj subjektivnosti, nerijetko su bolesnicima propisivani najsnažnijii analgetici, oni iz skupine opijata. Problem s opijatima je u tome što izazivaju ovisnost i privikavanje, pa je s vremenom za isti očinak potrebno davati sve veće doze, čak i do onih toksičnih. S postupnim navikavanjem na opijatne analgetike pacijenti sve češće opisuju svoju bol kao vrlo jaku, što je s vremenom dovelo do realne epidemije opijatne ovisnosti među pacijentima s kroničnim bolovima.

Zdravstvene službe u SAD su tu pojavu doslovce nazvale "opijatnom epidemijom" i usmjerile svoja nastojanja prema mjerama za smanjivanje korištenja opioidnih analgetika u liječenju onih tipova boli koji objektivno ne trebaju opijate, nego su se na njih "navukli" i pacijenti koji ih oprimaju i liječnici koji ih nekritički propisuju.

Niculescu objašnjava: "Stvar je do sada funkcionirala jednostavno: kada pacijent kaže da ima bolove, liječnik mu daje analgetike; što jaču bol je pacijent opisivao, dobio bi jače lijekove. Sada više ne mora biti tako, jer ovaj laboratorijski test daje uvid u objektivnu razinu boli, ali i još jednu važnu stvar: omogućuje da mjerimo koliko se bol realno smanjuje ako pacijentu dajemo druge analgetike osim onih najjačih."

Precizna medicina

Takav pristup u kojem se analgetski učinak bilo kojeg lijeka može objektivno izmjeriti određivanjem razine biomarkera za bol u krvi, rezultirao je još jednom inovacijom: pronalaženjem novih farmakoloških kandidata za uvrštavanje u skupinu analgetika, spojeva koji sve do sada nisu bili svrstavani u analgetike, nego su korišteni kao lijekovi za neke drukčije bolesti. Takvo "prekvalificiranje" lijekova iz jedne u drugu terapijsku skupinu i nije rijetka pojava: jedan od najpoznatijih primjera je sildenafil (Viagra), koji je originalno antihipertenziv, lijek za kontroliranje povišenog tlaka u plućnom krvotoku, a tek kasnije je opaženo da je korisniji kao... ma znate već...

Dakle, kada se praćenjem razine biomarkera za bol provjeravalo koji još lijekovi imaju analgetsko djelovanje, pronađeno je nekoliko učinkovitih i u onim skupinama koje do sada nisu bile namijenjene analgeziji, primjerice SC-560 (nesteroidni protuupalni lijek) i amoksapin (antidepresiv), kao i neke od molekula iz skupine vitamina i srodnih spojeva: piridoksin (vitamin B6), cijanokobalamin (vitamin B12) i apigenin (biljni flavonoid).

Niculescu je ovakav način liječenja boli nazvao 'precizna medicina'. "Željeli smo pronaći markere za bol koje su univerzalni svim ljudima, i uspjeli smo u tome“ - rekao je. „Međutim, na temelju dosadašnjih podataka znamo da neki od markera bolje funkcioniraju kod muškaraca, a neki kod žena; znamo i da postoje markeri koji preciznije mjere jačinu glavobolje, a neki bolje procjenjuju koštanu ili mišićnu bol, i tako dalje. Zato se nadamo da ćemo uskoro započeti detaljnije studije. Jer preciznom medicinom pružate svakom pojedinačnom pacijentu tretman koji je izravno prilagođen njemu i njegovim potrebama."

^{Igor „Doc“ Berecki je pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Od posla se opušta antistresnim aktivnostima: od pisanja svojevremeno popularnih tekstova i ilustracija u tiskanom izdanju časopisa BUG, crtkanja grafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, te fejsbučkog blogiranja o craft-pivima, životnim neistinama i medicinskim trivijama, sve do pasioniranog kuhanja posve probavljivih jela i sviranja slabo probavljivog bluesa.}