Kad se govori o prevlasti u zraku pored samih borbenih zrakoplova koji nose oružje, veliki dio dosega ratnih zrakoplovstava čine pomoćni zrakoplovi koji sami ne nose ubojita sredstva, ali je njihova uloga u sukobima nezamjenjiva.

Nedavno smo pisali o zračnim tankerima, a sada nastavno na nedavno uništenje američkog AWACS-a u zračnoj bazi Prince Sultan u Saudijskoj Arabiji možemo se posvetiti i zrakoplovima u kategoriji AWACS/AEW&C  koji su leteći radarski i zapovjedni centri.

Kao i u kopnenom i pomorskom ratu, veće šanse za pobjedu ima onaj koji prvi vidi, prvi poveže podatke i prvi usmjeri vlastite snage, PZO i tankere na pravo mjesto. Upravo zato su AWACS/AEW&C  zrakoplovi među najvrjednijim platformama koje jedno ratno zrakoplovstvo može imati. Američko zrakoplovstvo ove zrakoplove definira kao platformu za nadzor, otkrivanje i praćenje ciljeva te za upravljanje borbom i zapovijedanje, dok je NATO-va terminologija za AWACS-e doslovce “eye in the sky“ - nebesko oko.

Klasični predstavnik te kategorije je Boeing E-3 Sentry, avion nastao na bazi putničkog Boeinga 707. Prepoznatljiv je po velikoj rotirajućoj kupoli iznad trupa, a u američkoj službi prvi je put uveden još 1977. Njegov radar i danas daje ono što kopneni radari i lovci sami ne mogu dati u istoj mjeri: široku sliku bojišta, pregled niskoletećih ciljeva, vođenje presretača, koordinaciju tankera i prijenos podataka prema zapovjednim središtima. Problem je u tome što je E-3 danas istodobno i staro i skupo rješenje: temelji se na 707-ici koje više nema u proizvodnji, traži veliku posadu i teško ga je održavati na željenoj razini raspoloživosti.

E-7 Wedgetail

Zato je nastao E-7 Wedgetail (ovaj koji je uništen u Saudijskoj Arabiji), nasljednik iste ideje, ali na znatno novijoj platformi 737-700. Za razliku od E-3, koji koristi rotirajuću kupolu, E-7 ima fiksni MESA AESA radar. To znači brže osvježavanje slike, fleksibilnije praćenje više sektora i manju mehaničku složenost. RAF navodi da Wedgetail donosi dugodometni nadzor, upravljanje borbom itd. - ono što u literaturi ide pod kraticom C4ISR  - Command, Control, Communications, Computers, Intelligence, Surveillance, Reconnaissance. Posada Wedgetaila je dva pilota i deset operatera misije. Ukratko, E-7 je pokušaj da se ključna funkcija AWACSA zadrži, ali na manje rizičnoj i održivijoj bazi nego što je stari E-3.

Važno je naglasiti: E-7 već postoji i leti, ali američki E-7 još nije operativno uveden. Australija ih ima šest u službi, Južna Koreja četiri, Turska četiri, a Ujedinjena Kraljevina uvodi tri. USAF je 2023. planirao ukupno 26 primjeraka, zatim je 2025. pokušao zakočiti program zbog cijene i pitanja preživljavanja u „ugroženom okruženju“ (contested airspace) – dakle kod ratovanja s državama s vlastitim vojskama – kao što su Iran, Kina, Rusija itd., za razliku od uobičajenog, za američke pojmove, ratovanja u nebranjenim zračnim prostorima – onog u Afganistanu, primjerice.

Potom je Kongres prisilio službu da nastavi barem razvoj i prototipove; dva američka prototipa ugovorena su za isporuku u fiskalnoj 2028., a u ožujku 2026. dodijeljeni su i novi ugovori vrijedni oko 2,4 milijarde dolara za nastavak rada. Dakle: za SAD Wedgetail još nije gotova priča.

A-50U/100

Ruski AWACS je, pak,  Beriev A-50, odnosno modernizirani A-50U, na bazi transportnog Il-76. Uloga mu je ista: rano otkrivanje ciljeva, vođenje lovaca, nadzor zračnog prostora i koordinacija udara. No ruska flota ovih aviona je daleko manja.

FlightGlobal za 2025. vodi 12 Il-76 platformi u kategoriji A-50/100, ali to uključuje i neoperativne, modernizirane i prijelazne primjerke; CSIS je 2025. procjenjivao da Rusija operira sa svega sedam A-50U, dok je nakon gubitka jednog u 2024. i oštećenja drugog 2025. operativni broj vjerojatno još osjetljiviji nego što nominalni inventar sugerira.

Problem sa zapadnim analizama i analitičarima posebno Rusije je što su se u retrospektivi pokazale posve bezvrijednima, bilo da se radi o broju raspoloživih vojnih sredstava, broju uništenih, broju aktivnih, tako da zapravo o ruskim AWACS-ima možemo sa sigurnošću reći jedino da ih imaju sigurno daleko manje od NATO-a, a koliko ih je aktivno - nitko osim ruske vojske nema pojma

Pošto?

Po pitanju cijene, usporedba je nezgodna jer su sustavi iz različitih epoha. Za E-3 američko zrakoplovstvo navodi 270 milijuna dolara po avionu u fiskalnim dolarima iz 1998., što je korisna povijesna referenca, ali nije poštena današnja usporedba. Kod E-7 je slika aktualnija: Pentagon je 2025. govorio o rastu procijenjene cijene s oko 588 na 724 milijuna dolara po avionu, a Reuters je 2024. prenio američki ugovor od 2,56 milijardi dolara za dva prototipa, pri čemu ta brojka uključuje i razvoj, integraciju, obuku i potporu, dakle nije čista “flyaway” cijena. Za A-50 nema usporedivo čvrste suvremene službene jedinične cijene; najčešće citirana otvorena procjena je oko 350 milijuna dolara po avionu, što treba čitati kao analitičku procjenu, ne kao službeni cjenik.

Ni odgovor na pitanje koliko traje izrada nije sasvim uredan, jer države rijetko objavljuju stvarni tvornički ciklus “od praznog trupa do predaje”. Ono što se može reći iz javno dostupnih podataka jest ovo: za E-3 su inženjerski, testni i evaluacijski radovi krenuli u listopadu 1975., a prvi primjerci stigli su u postrojbe u ožujku 1977., dakle otprilike godinu i pol do prve isporuke u tada novom programu.

Kod E-7 za američko vojno zrakoplovstvo službeni plan sada predviđa oko četiri godine od prototipnog ugovora 2024. do isporuke dvaju prototipa u fiskalnoj 2028. (kalendarski do rujna 2028., ali američka vojna industrija je notorno nepouzdana s rokovima, tako da ostaje za vidjeti hoće li ovoga puta uspjeti ispuniti ugovor).

Južna Koreja je svoj ugovor za četiri E-7 sklopila 2006., a prvi avion dobila 2011., pa je ondje prvi primjerak došao nakon otprilike pet godina, a kompletiranje flote završilo 2012.

Za ruski A-50/A-50U ne postoji jednako čista službena metrika serijske gradnje; dostupniji su podaci o dugotrajnim modernizacijama nego o ritmu novogradnje.

Koliko takvih aviona danas uopće postoji? Ako gledamo glavne flote AEW&C/AWACS aviona, SAD po FlightGlobalu ima 19 E-3B/C/G i 2 E-7A u nabavi plus plan za još 24; NATO ima 14 E-3A i planirao je i 6 E-7A za buduću komponentu.

Rusija ima 12 A-50/100 u inventarskoj rubrici, ali stvarno operativnih vjerojatno manje.

Kina ima najmanje 14 KJ-500 u PLAAF-u, 8 KJ-500 u mornaričkom zrakoplovstvu, 11 KJ-200 i 4 KJ-2000, dakle daleko najbrojniju kopnenu AEW flotu izvan SAD-a.

Kina i ostali

Od ostalih većih korisnika vrijedi izdvojiti Japan s 4 E-767 i 18 E-2C/D, Australiju sa 6 E-7, Južnu Koreju s 4 E-7, Tursku s 4 E-7, Francusku s 4 E-3F, Saudijsku Arabiju s 5 E-3A i još 2 Saab 2000 AEW, Pakistan sa 7 Saab 2000 AEW i 4 Y-8 AEW, UAE s 5 GlobalEye, Singapur s 4 G550 AEW, Indiju s 3 A-50E i 3 ERJ-145 AEW, te Čile s 2 E-3D.

Kina je i ovdje posebna. Dok se na Zapadu rasprava dugo vrtjela oko zamjene E-3 za E-7, Kina je paralelno gradila više slojeva AEW flote: teške KJ-2000, srednje KJ-500 i lakše/taktičke sustave za kopnene i pomorske snage. Time Kina dobiva ne samo “jedan AWACS”, nego cijelu mrežu senzora i letećih zapovjednih točaka. U tom smislu, današnja utrka više nije samo pitanje tko ima bolji avion, nego tko ima više senzora raspoređenih po više razina bojišta.

AWACS ostaje ključan za presretanje, zaštitu granica, proturaketnu i protuzračnu obranu, koordinaciju udara, upravljanje tankerima i spajanje svih sudionika zračne operacije u jednu sliku.

E-3, E-7 i A-50/100: tehnički pregled letećih zapovjednih centara

Usporedni tehnički pregled