Tri godine industrija je dijelila chatbotove onako kako se na ulazu u trgovinu dijele uzorci, s istom logikom koja stoji iza svakog besplatnog zalogaja: prva doza ide na kuću jer se računica naplaćuje poslije. ChatGPT, Claude i ostatak AI hrama nudili su se bez naplate, u verzijama taman dovoljno dobrima da se na njih naviknemo, a taman dovoljno ograničenima da poželimo onu koja se plaća. Korisnik je u toj razmjeni bio proizvod, što je dosad bila posve uobičajena cijena besplatnoga. I što se sada odjednom promijenilo i zašto stiže naplata kroz skoro poskupljenje svih elektronskih uređaja, ne samo računala i mobitela?

Poskupljenje plaća onaj koji nije sudjelovao ni u kakvoj AI utrci

Promijenilo se to da račun sada stiže i onima koji nikada nisu napisali nijedan prompt. Mark Gurman u Bloombergu precizno dijagnosticira taj prijelaz: trošak doba umjetne inteligencije očitava se na cjeniku za običnog kupca. U toj je rečenici sažeto sve ono o čemu se tri godine šutjelo dok su pristupi chat platformama bili besplatni. Gradili su se megacentri, u njima su se gomilali procesori pa su se time poharale svjetske zalihe memorije. Do njih se može i dalje doći, ali klasičan sustav ponude i potražnje povećao je cijene komponenti, koje se sada počinju ugrađivati ne samo u mobitele, laptope i pametne satove nego i u uređaje koji s umjetnom inteligencijom nemaju baš nikakve veze. Zvučnik koji svira glazbu, kutija ispod televizora i gadgeti za pametni dom uskoro postaju sve skuplji. Onaj tko sada plaća više nije sudjelovao ni u kakvoj AI utrci, te modele najčešće ne koristi, a možda ih nikada nije ni isprobao, pa ipak sufinancira infrastrukturu izgrađenu za nekoga drugog. To je neizravno razmazivanje troška po onima koji od AI tehnologije nemaju nikakve koristi.

Stara pogodba glasila je da je korisnik besplatne usluge zapravo roba kojom se trguje, i s tom se pogodbom desetljeće i pol živjelo bez veće grižnje savjesti. Umjetna inteligencija tu je pogodbu samo proširila: tko nije dao podatke kroz razne društvene mreže, dat će sad svoj novčani prinos kroz hardver.

Apple vijest ne samo prenosi nego je i unovčuje kroz vlastiti cjenik

Ima u svemu ironije vezane uz to čiji brend prvi isporučuje vijest da se, htjeli to ili ne, sufinancira AI boom. Apple je, naime, od svih sudionika bio onaj koji je ovu, oblačnu inačicu doba umjetne inteligencije najmanje želio, jer se dugo oslanjao na obradu na samom uređaju i u utrku oblaka ušao kasno i nerado. Gurman točno primjećuje da baš zato što je Appleova publika danas mainstream, a ne više samo entuzijasti, njegov cjenik ima moć da apstraktni industrijski trošak pretvori u nešto što osjeti i osoba koja nikada nije čula riječ hiperskaler. Tvrtka koja je najglasnije inzistirala na tome da se sve može odraditi lokalno postala je glasnik računa za sve ono što se ipak odrađuje negdje drugdje, u halama punima procesora.

Jezik kojim se poskupljenje objavljuje pažljivo je neutralan s razlogom: splet okolnosti, pritisak na komponente, situacija na tržištu, viša sila opskrbnog lanca. Izravno priznanje glasilo bi da su milijarde uložene u tehnologiju koju većina ljudi koristi povremeno i besplatno upravo poskupjele predmete koje ti isti ljudi koriste svakodnevno i plaćaju, a to je rečenica koju nijedan odjel za odnose s javnošću ne pušta van.

Na kraju ostaje kupac koji nikada nije zatražio umjetnu inteligenciju, koji je nije htio ni isprobati, plaća je ugrađenu u homepod zvučnik čija je jedina zadaća da pusti pjesmu. Tri godine mu se govorilo da je budućnost besplatna, a sada se ispostavlja da je upravo to besplatno bilo najskuplje što mu je ikada prodano.