Europska unija ne propisuje jedinstveni porezni sustav za rad na daljinu. Umjesto toga, svaka država članica zadržava vlastita pravila o poreznoj rezidenciji, oporezivanju dohotka i doprinosima.

To znači da se porezne obveze uglavnom određuju prema tome gdje osoba stvarno živi i koliko dugo ondje boravi, a ne prema tome gdje je poslodavac registriran. U praksi, boravak dulji od otprilike 183 dana u jednoj državi često može dovesti do statusa poreznog rezidenta, iako to nije jedini kriterij u svim slučajevima.

Kako tu stoji Hrvatska?

Hrvatska je u tom kontekstu zauzela specifičan i relativno liberalan pristup prema digitalnim nomadima izvan Europske unije. Od 2021. uvedena je mogućnost privremenog boravka za osobe koje rade za strane poslodavce ili vlastite tvrtke registrirane izvan Hrvatske, uz izričitu zabranu rada za hrvatske poslodavce.

Posebno privlačan element tog modela je porezno oslobođenje na dohodak iz inozemstva, što Hrvatsku čini jednom od atraktivnijih destinacija za digitalne nomade u Europi. Takav status može trajati do 18 mjeseci, uz mogućnost ponovnog apliciranja radi produljenja ali najviše do tri godine.

Koja je situacija za Hrvatske državljane koji rade za strane tvrtke?

Za građane Europske unije, uključujući Hrvate koji rade za strane tvrtke, situacija je drugačija. Oni ne koriste “digital nomad vizu”, nego slobodu kretanja unutar EU-a. Međutim, porezne obveze i dalje ostaju strogo vezane uz pravila porezne rezidencije. Ako hrvatski državljanin živi u Hrvatskoj i radi online za stranu kompaniju, u pravilu ulazi u hrvatski porezni sustav, što znači obvezu plaćanja poreza i doprinosa, osim ako ne postoji poseban ugovorni ili porezni aranžman koji to mijenja. Tu nastaje jedan od najosjetljivijih problema suvremenog rada na daljinu, pitanje tzv. “skrivenog zaposlenja”.

Što je u biti skriveno zaposlenje?

“Skriveno zaposlenje” (često se koristi i izraz prikriveni radni odnos) pojavljuje se kada odnos između radnika i poslodavca formalno izgleda kao freelance ili ugovor o djelu, ali u stvarnosti ima sve elemente klasičnog radnog odnosa. Drugim riječima, ugovor na papiru kaže “samostalni rad”, ali stvarni odnos izgleda kao klasičan posao kod poslodavca. To uključuje stalno radno vrijeme, hijerarhijsku kontrolu, obvezne zadatke i integriranost u organizaciju poslodavca. Porezne i radne inspekcije u mnogim državama Europske unije, uključujući Hrvatsku, takve odnose mogu prekvalificirati u radni odnos, što može rezultirati retroaktivnim porezima, doprinosima i kaznama pa čak i izreći kazne poslodavcu (a ponekad i posredniku).

Zašto je to problem?

Problem je u tome što se tako često zaobilaze obveze koje postoje kod klasičnog zaposlenja, porezi i doprinosi nisu plaćeni kao za radnika, radnik nema zaštitu koju daje radno pravo (npr. godišnji odmor, otkazni rok) a država gubi dio poreznih prihoda. Jednostavno rečeno skriveno zaposlenje je kad netko “glumi freelancera”, ali zapravo radi kao zaposlenik, samo bez formalnog ugovora o radu

Dodatni problem nastaje kada radnik formalno živi u jednoj državi, a posao obavlja za tvrtku u drugoj, bez jasnog uređenja ravnopravnog statusa. U takvim situacijama može doći do dvostrukog oporezivanja ili spora oko toga gdje se zapravo ostvaruje porezna obveza. Posebno je osjetljivo pitanje socijalnih doprinosa, jer države žele spriječiti situacije u kojima radnici koriste javne sustave jedne zemlje, a doprinose plaćaju drugdje, ili ih uopće ne plaćaju.

Postoji li jedinstveni pravni okvir za EU?

Europska unija pokušava olakšati mobilnost radnika, ali još uvijek ne postoji jedinstveni okvir koji bi u potpunosti uredio rad na daljinu u prekograničnim odnosima. Zato se praksa svodi na kombinaciju nacionalnih poreznih zakona, bilateralnih ugovora o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja i individualnih interpretacija poreznih uprava.

U takvom sustavu najviše su izloženi upravo digitalni radnici koji rade “na granici” između zaposlenja i freelancinga, često bez jasne administrativne strukture. Ono što na prvi pogled izgleda kao fleksibilnost i sloboda, u poreznom smislu može postati vrlo kompleksno područje u kojem pogrešna klasifikacija ima ozbiljne posljedice.

Zaključak

Zaključno, rad na daljinu u Europskoj uniji donio je novu razinu profesionalne slobode, ali i novu vrstu pravne nesigurnosti. Digitalni nomadi i radnici za strane poslodavce moraju navigirati između različitih poreznih sustava, pravila o rezidentnosti i rizika prekvalifikacije radnog odnosa.

Hrvatska se u tom kontekstu pozicionirala kao jedna od privlačnijih destinacija za digitalne nomade izvan EU-a, dok za građane EU-a i dalje vrijedi ključno pravilo: mjesto stvarnog života i rada često je važnije od mjesta poslodavca.