Da bi se vidjelo tko tu zapravo napuhava cijene i zarađuje, treba razdvojiti tri faze koje se u javnoj raspravi stalno brkaju.

Tri faze, jedna blagajna

U prvoj, primarnoj prodaji cijenu postavlja FIFA i sama dijeli pravo na kupnju. Karte su išle kroz nekoliko krugova ždrijeba, od Visa pretprodaje u rujnu i Early Ticket Drawa u listopadu do Random Selection Drawa u prosincu i siječnju, a od 1. travnja teče Last-Minute prodaja po načelu tko prvi, do kraja turnira. To je ona "lutrija" oko koje je bilo najviše zbrke: ne izvlače se nagrade nego pravo da se uopće kupi, jer je potražnja veća od ponude. Cijenu u toj fazi diktira FIFA dinamičkim određivanjem cijena i tu počinje napuhavanje.

Špekulant, dakle preprodavač, ulazi tek u drugoj fazi. No ni tu ne radi po svome, jer su karte digitalne i vezane uz račun. Kad se karta proda, FIFA poništi original i ponovno ga izda na račun kupca, pa svaka preprodaja mora proći kroz njezin vlastiti sustav. Jedini službeni kanal je FIFA Resale/Exchange Marketplace na FIFA.com/tickets, a na svakoj transakciji FIFA uzima 15 posto kupcu i 15 posto prodavaču, dakle do 30 posto cijene.

Treća faza su platforme za koje bi se očekivalo da su konkurencija, ali nisu. Preprodaja od navijača do navijača na Ticketmasteru i sličnim platformama za ovaj World Cup nije ni omogućena, jer FIFA drži vlasništvo i prijenose u svojem sustavu. Čak i kad se karta proda preko platforme poput Ticketmastera, StubHuba ili SeatGeeka, sam prijenos na kraju mora ići kroz FIFA-in Marketplace. Ticketmaster i ostali time su tek izlozi, a roba se uvijek vraća na istu blagajnu.

FIFA koja naplaćuje dvaput

Iz toga slijedi odgovor na pitanje kad FIFA "prestaje biti razbojnik" kad karta jednom ode u preprodaju. Ne prestaje. Na primarnoj prodaji zaradi prvi put, a onda na svakoj preprodaji iste te karte uzme još do 30 posto. Špekulant postavlja novu cijenu, ali FIFA reže s obje strane, pa na jednom sjedalu naplaćuje dva, tri ili više puta. Kad je ulaznica za finale bila ponuđena po gotovo 2,3 milijuna dolara, FIFA bi samo na proviziji uzela stotine tisuća, a predsjednik Gianni Infantino cijelu je stvar ismijao obećavši da će svakome tko to plati osobno donijeti hot dog.

Ekvivalent u Appleovu App Storeu

Taj model, platforma koja jedina kontrolira protok ulaznica i reže postotak sa svega što kroz nju prođe, najbliži ekvivalent ima u tehnologiji, u Appleovu App Storeu.

Apple na svojoj trgovini standardno uzima 30 posto, odnosno 15 za male razvojne programere i pretplate nakon prve godine. Sličnost nije samo u broju nego u logici zatvorenog vrta: kao što navijač ne smije kupiti kartu izvan FIFA-ina sustava jer mu na ulazu neće vrijediti, tako ni razvojni programer dugo nije mogao do korisnika iPhonea mimo Appleove trgovine i njezine provizije. U oba slučaja vlasnik platforme ne prodaje samo svoju robu, nego naplaćuje i svaku tuđu transakciju koja se na njoj dogodi, ne zato što je nešto pridonio, nego zato što drugog puta nema.

Razlika je u tome što je Appleov rez već načet na sudu, a FIFA-in nije. Spor s Epicom, koji je počeo 2020. kad je Epic u Fortnite ubacio vlastiti sustav plaćanja da zaobiđe proviziju, doveo je do toga da Apple u SAD-u više ne smije naplaćivati na vanjske poveznice za plaćanje, a Vrhovni sud u svibnju 2026. odbio je Appleovu žalbu.

Prazna sjedala a navodno rasprodano?

Otpor je u međuvremenu prešao iz pojedinačnog nezadovoljstva u organizacije jer više nisu glasni samo navijači. Europska navijačka organizacija opisala je cijene kao monumentalnu izdaju, a bivši predsjednik FIFA-ina povjerenstva za upravljanje Miguel Maduro ustvrdio je da rastuće cijene nogomet pretvaraju u sport sve više rezerviran za imućnu publiku. Tom se nizu pridružio i trener Pep Guardiola, podsjećanjem da je prvenstvo nekoć bilo priuštivo slavlje nacija.

Dva dana prije početka turnira javljalo se o 180.000 neprodanih ulaznica, i to usred priče o rekordnoj potražnji, a o praznim sjedalima posvjedočio se i autor ovih redaka, koji je vlastitim očima vidio podosta neprodanih mjesta na utakmici Hrvatska – Gana. Najjeftinija ulaznica za utakmicu Hrvatska – Kolumbija bila je 700 dolara, a za utakmicu s Ganom 1000 dolara. Ni najavljeni 'popravak' tu ne mijenja puno, jer FIFA-ine najjeftinije karte od 60 dolara pokrivaju tek desetak posto kvote svakog saveza i zapravo ne rade ništa osim što pokušavaju ublažiti kritike.

Hoće li 2030. biti bolje

Pravo pitanje nije hoće li FIFA promijeniti model sama od sebe, jer neće, nego hoće li je netko na to prisiliti. Dio odgovora daje već ovo prvenstvo: tamo gdje lokalni zakon zabranjuje preprodaju iznad nominale, u Meksiku i Torontu, špekulantski sloj jednostavno nestaje, a cijena ostaje na razini koju je odredila FIFA.

Sljedeće prvenstvo 2030. igra se u Maroku, Portugalu i Španjolskoj, dakle velikim dijelom na tlu Europske unije. A EU je već pokazala da zna razbiti rentu od 30 posto na zatvorenoj platformi, i to baš na Appleovu App Storeu, kroz Digital Markets Act i pritisak na proviziju. Logika je posve ista kao kod ulaznica: vlasnik platforme ne bi smio uzimati monopolski postotak na promet samo zato što drugog puta nema.

Otvoreno je pitanje hoće li se isti regulatorni proces okrenuti prema FIFA-i kad turnir dođe na europsko tlo. Sva tri domaćina 2030., kao i Meksiko, imaju zakone koji preprodaju iznad nominalne cijene zabranjuju ili ograničavaju, pa bi špekulantski sloj iz 2026. tamo mogao biti nemoguć. No tu treba naglasiti jer to iz igre izbacuje preprodavača, ali ne i monopolista koji cijenu postavlja prvi. Ostaje dio koji nijedan od tih zakona ne dira, a to je FIFA-ino vlastito dinamičko određivanje cijena u primarnoj prodaji. Drugim riječima, i kad se ubije preprodaja, vratar i blagajna ostaju isti, a hoće li EU dirnuti u slično gnijezdo, ono koje je kod Applea već dotaknula, pokazat će tek 2030.