Pomoćnik administratora EPA-a, Aaron Szabo, u javnoj objavi tvrdi da se Program za suzbijanje kiselih kiša (Acid Rain Program) ne odnosi na elektrane koje nisu ni na koji način vezane uz širu elektroenergetsku mrežu. Podatkovni centar koji si sagradi vlastitu plinsku elektranu i tu struju ne dijeli ni s kim postaje, pravno gledano, "otok" nad kojim ne vrijede pravila okolišne regulative (u pismu se za njih navodi termin "islanded", dakle izuzimaju se kao da su odvojeni, izvan redovne mreže).

Trideset godina minira jedno pismo

Acid Rain Program spada među rijetke, teško osporive uspjehe američke regulacije okoliša. Uveden amandmanima na Zakon o čistom zraku 1990., potpisom republikanskog predsjednika, s tržišnim mehanizmom trgovanja dozvolama koji su i konzervativni ekonomisti voljeli citirati kao dokaz da se okoliš može štititi bez gušenja gospodarstva, prepolovio je emisije sumporova dioksida i znatno smanjio dušikove okside, one iste zbog kojih su osamdesetih odumirale šume na sjeveroistoku i korodirale fasade.

Trebalo je gotovo trideset godina da smog i čađa iz industrijskih dimnjaka postanu nešto o čemu se više ne razmišlja. A sada ispada da se tridesetogodišnji učinak može razlabaviti jednim jedinim pismom.

Kako je do toga došlo?

Kronologija poteza EPA-e zapravo je već najavljivala da će do pisma doći. U svibnju 2025. dopušteno je da pomoćni generatori podatkovnih centara rade do 50 sati godišnje i izvan izvanrednih situacija. U rujnu iste godine popuštena su pravila o gradnji prije ishođenja dozvola, a u svibnju 2026. stigao je prijedlog da se neemisijski dijelovi pogona smiju graditi i prije velikih dozvola. Mjesec dana poslije administrator Lee Zeldin objavio je da savezna EPA neće postaviti nikakve nacionalne okolišne standarde za AI podatkovne centre, nego to prepušta državama, da bi u srpnju uslijedio otok. Zbrojeno, rezultat je isti, zakon se razvlači dok ne postane šupalj.

Poziv na nacionalnu sigurnost

Kako “otok” djeluje u praksi, pokazuje slučaj u Memphisu. xAI je ondje pogoni svoj podatkovni centar s 57 plinskih turbina bez dozvola, a kad su ga organizacije NAACP, Southern Environmental Law Center i Earthjustice tužili, u obranu je uskočilo Ministarstvo pravosuđa, pozivajući se na nacionalnu sigurnost. Logika je da elektrana koja truje zrak susjedstva postaje pitanje državne obrane jer napaja model umjetne inteligencije. Ono što se donedavno zvalo neovlaštenim onečišćivačem sada je strateška infrastruktura.

Potpisnik: lobista i dužnosnik

Aaron Szabo, čovjek čije pismo centre proglašava otocima, prije dolaska u EPA lobirao je za naftnu i plinsku industriju i, prema ProPublici, pomagao sastavljati argumente protiv regulacije metana koju sada, s druge strane stola, nadzire. Njegov je ured, izvještava isti portal, tražio nacrte regulatornih formulacija izravno od naftnih udruženja. EPA na sve to odgovara da je Szabo ispunio sve svoje etičke obveze do slova.

Otpor postoji, ali je raspršen

Sierra Club, NRDC, Earthjustice i Food and Water Watch od borbe protiv onečišćenja iz podatkovnih centara napravili su kampanju, uz pokoju pravnu i lokalnu pobjedu. Senator Edward Markey piše prosvjednička pisma, guvernerka New Yorka Kathy Hochul pokreće vlastiti regulatorni postupak, jer ako savezna razina odustaje, države preuzimaju. Rezultat je upravo ono na što mnogi upozoravaju ako države počnu regulirati podatkovne centre: stvara se sustav različitih režima, za svaku državu posebno.