Kad se govori o moćnim silama koje su oblikovale čovječanstvo, obično se misli na klimatske promjene, tehnološki napredak, ratove i katastrofe, religiju, ekonomiju, ideje, proizvodnju hrane, kolonijalizam, trgovinu... i najčešće povijest jest pisana na takvim temeljima.

No, Jonathan Kennedy u knjizi „Pathogenesis: How Germs Made History” podsjeća na ono što se nakon pandemije COVID-19 činilo očitim, ali se u mirnim, tihim i dobrim godinama civilizacijskog drijemanja uvijek iznova lako zaboravi: ljudska povijest nije nastajala samo u parlamentima, palačama, radionicama, laboratorijima i na bojištima, nego i u plućima, crijevima i krvi, u buhama, štakorima i komarcima, u leševima, ranama i prenapučenim gradovima.

Kennedyjeva knjiga, prvi put objavljena 2023., ambiciozno zahvaća oko šezdeset tisuća godina povijesti i prati ulogu velikih infektivnih valova u oblikovanju svijeta, od ranih ljudi do COVID-a. Izdavački opis knjige naglašava da se autor oslanja na istraživanja iz genetike, antropologije, arheologije i ekonomije te da povijest promatra kroz osam velikih izbijanja zaraznih bolesti koja su sudjelovala u stvaranju modernog svijeta.

Mikroorganizmi protiv ljudske samovažnosti

Osnovna Kennedyjeva teza nije posve nova, ali je izvedena dovoljno široko, suvremeno i čitko da ne djeluje kao reciklaža stare historiografske teme s novom naslovnicom.

Još je William H. McNeill u knjizi „Plagues and Peoples” 1976. snažno otvorio prostor za promišljanje bolesti kao jedne od velikih povijesnih sila; prije njega je Hans Zinsser u „Rats, Lice and History” još 1935. o tifusu pisao kao o svojevrsnom biološkom biografskom junaku povijesti. Zato se može ustvrditi kako Kennedyjeva knjiga u ponečemu pokriva već poznat teritorij, ali joj treba priznati kompetenciju i znanstvenu utemeljenost uz oslanjanje na novije spoznaje koje uključuju i teme kakve ranijim autorima nisu bile dostupne – primjerice metode analize drevne DNK i suvremene evolucijske genetike.

„Kennedy nas potiče da razmišljamo široko i dugoročno o trajnim posljedicama izbijanja zaraznih bolesti.”
The Washington Post

Glavna vrijednost „Pathogenesis” ne leži u tome da prvi put opisuje načine na koje su bolesti mijenjale povijest, nego u tome što tu staru tvrdnju smješta u današnje doba genomike, pandemije COVID-19 i obnovljenog zanimanja za planetarnu krhkost ljudske civilizacije. Kennedy ne piše samo o povijesti epidemija, nego pokušava napisati povijest čovjeka u kojoj čovjek više nije jedini glavni lik, a to je – za ljudsku egoističnu samodopadnost – uvijek neugodna tema.

Nakon Kopernika, Darwina i Freuda, ovakve su teme još jedan udarac po našem antropocentričnom egu, kada se ustvrdi da se kotač povijesti možda nije okretao zato što su ljudi uvijek znali kamo idu, nego zato što su ih na tom putu često gurali i usmjeravali mikrobi. A mikrobi su, za razliku od mnogih povijesnih vođa, barem dosljedni u svojoj jednostavnosti: ne obećavaju bolju budućnost, ne pišu manifeste, ne drže konferencije za novinare. Samo se umnažaju. I pritom, kao usput, ruše carstva i cijele civilizacije.

Od neandertalaca do kapitalizma

Kennedyjeva pripovjedačka ambicija u ovoj knjizi vrlo je velika: u uvodu u američko izdanje knjige navodi se da mikrobi igraju temeljnu ulogu u objašnjenju nestanka neandertalaca, u širenju religija, u prijelazu iz feudalizma u kapitalizam, u europskoj kolonizaciji Amerike, pa i u usponu Sjedinjenih Država do uloge svjetske velesile.

To je sklizak narativni prostor u kojem popularna znanost može olako pobjeći u zavodljivo pojednostavljenje: sve je zbog mikroba, sve su učinile bolesti, ljudi su samo statisti s povišenom temperaturom. Kennedy se uglavnom uspijeva zadržati s prave strane te granice, iako povremeno neizbježno hoda po njezinu rubu.

Najuvjerljiviji je kada ne tvrdi da mikrobi „objašnjavaju sve”, nego kada pokazuje kako su bili skriveni pojačivači već postojećih političkih, društvenih i ekonomskih procesa. Bolest rijetko dolazi kao izolirani meteor iz biološkog svemira. Ona se širi kroz gustoću naseljenosti, ratove, trgovinu, siromaštvo, pothranjenost, seksualne kontakte, nehigijenske uvjete, migracije, klimatske promjene, ropstvo i kolonijalno nasilje. Mikrob jest uzročnik bolesti, ali infrastrukturu mu često izgrade i pripreme ljudi. A u tome i jest najveća ironija: civilizacija ponekad stoljećima gradi uvjete za infektivne korekcije vlastitog napretka.

Sam Kennedy u razgovoru za Wired ističe kako smo skloni povijest zamišljati kao predstavu u kojoj nastupaju ljudi – ponekad „veliki pojedinci”, a ponekad skupine – dok bi, po njemu, povijest trebalo više gledati kao ekosustav koji je pozornica suživota ljudi s njihovim biološkim okruženjem. Kao argumente za tu tvrdnju iznosi nekolicinu uvjerljivih povijesnih priča: razmjenu infekcija u susretima Homo sapiensa i neandertalaca, ulogu boginja u razaranju američkih domorodačkih populacija nakon dolaska Europljana te epidemije i pandemije kao sile koje mijenjaju političke i ekonomske odnose.

Povijest napisana groznicom

Najbolji dijelovi ovakvih knjiga obično su oni u kojima se poznati povijesni događaji iznenada osvijetle reflektorima iz nekog drugog kuta. Crna smrt – srednjovjekovna kuga – nije samo niz jezivih slika iz „mračnog vijeka”, nego i demografski šok koji je mijenjao vrijednost rada, narušavao feudalne odnose i otvorio prostor novim društvenim odnosima. Kolonizacija Amerike nije samo avanturistički roman o oklopljenim konkvistadorima, čeliku, konjima, pohlepi i teologiji osvajanja, nego i o mikrobnoj asimetriji između Starog i Novog svijeta. Uspon i pad velikih carstava nisu bili samo posljedica generalskih poteza na ratištima, nego i toga koje su bolesti cirkulirale među vojskama i koliko je neka populacija prethodno bila izložena određenim patogenima.

Recenzija u Guardianu knjigu opisuje kao fascinantan prikaz načina na koji su bolesti oblikovale čovječanstvo od neolitika do COVID-a, a Washington Post u svojoj ocjeni naglašava da Kennedy poziva na razmišljanje u velikim vremenskim razmjerima o trajnim posljedicama epidemija, uz tvrdnju da su kuge i pandemije tisućama godina sudjelovale u oblikovanju svijeta u kojem danas živimo.

To je ujedno i najjači argument za čitanje „Pathogenesis”. Knjiga ne nudi samo katalog povijesnih bolesti, nego pokušava promijeniti okular kroz koji ih promatramo: ondje gdje se u školskim udžbenicima opisuje bitka, Kennedy dopisuje i epidemiološki rakurs gledanja; ondje gdje se spominje civilizacijski napredak, on pronalazi nove ekološke prostore za patogene. A tamo gdje se slavi novovjeka globalizacija, on vidi ponavljanje stare priče o tome da ideje, roba, ljudi i virusi vrlo često putuju istim karavanama, vlakovima i avionima.

Popularna znanost s velikim zamahom

Kennedy piše iz pozicije univerzitetskog predavača, sociologa i stručnjaka za javno zdravstvo, što knjizi daje zanimljivu višestruku perspektivu. S jedne strane, knjiga ima medicinsko-biološki temelj; s druge, stalno ju zanima što bolest čini društvima. To nije knjiga o mikrobima kao sićušnim laboratorijskim objektima, nego o mikrobima kao grandioznim povijesnim silama. U tome je bliža široko koncipiranim sintezama ideja poput onih u knjigama tipa Hararijeva „Sapiensa” ili Diamondove „Guns, Germs, and Steel”, nego klasičnom usko-stručnom medicinskom pregledu zaraznih bolesti.

„Kratka povijest svijeta od paleolitika do danas, koja nudi drukčiju leću kroz koju se mogu promatrati mnogi veliki događaji prošlosti.”
AP News

Upravo zato će „Pathogenesis” nekim čitateljima biti vrlo privlačna, a drugima povremeno čak i iritantna. Jer, velike sinteze imaju jednu urođenu manu: kad dobro funkcioniraju, djeluju kao intelektualni teleskop; ali kad pretjeraju, ponašaju se poput ključa koji se gura u svaku bravu. Kennedyjev ključ zaista otvara mnogo vrata, ali ne bi ga trebalo gurati baš u svaku povijesnu ključanicu. Mikrobi jesu golem povijesni čimbenik, ali nisu zamjena za ekonomiju, politiku, ideologiju, tehnologiju, nasilje i ljudsku glupost. Oni su daleko češće njihovi biološki saveznici, katalizatori i nenajavljeni koautori.

U tome se naziru i limiti knjige. Njezina snaga – velika, provokativna, sveobuhvatna teza – istodobno je i njezin najveći rizik. Kad se ljudska povijest promatra fokusirano kroz samo jednu dominantnu leću, mnogo toga postaje jasnije, ali se nužno i dosta toga izgubi na periferiji. Nije to nužno mana, nego je cijena popularnoznanstvene sinteze, žanra kojim se želi povezati neandertalce, islam, feudalizam, kolonijalizam, ropstvo, kapitalizam i COVID. Da bi u tome bio uspješan, autor mora povući jasnu glavnu liniju, svjestan da se pritom dio finijih povijesnih nijansi nužno gubi iz fokusa.

Knjiga nakon COVID-a

„Pathogenesis” je osobito zanimljiva zato što je nastala nakon pandemije COVID-19, kada su i najortodoksniji tehnološki modernisti morali priznati da civilizacija, sveudilj sa svojim mRNK cjepivima, superračunalima, satelitskim internetom, globalnim lancima opskrbe i beskonačnim videokonferencijama, ipak može pasti na koljena pred mikroskopskom česticom koja nije ni svjesna vlastitog postojanja. To, naravno, nije dokaz mikrobne svemoći, ali jest dobar podsjetnik na ljudsku ranjivost.

„Fascinantan prikaz toga kako su bolesti oblikovale čovječanstvo, od neolitika do COVID-a.”
The Guardian

Kennedy u svojim javnim istupima COVID ne promatra kao „neviđen” događaj, nego kao suvremenu epizodu jedne vrlo stare priče koja je kroz povijest višekratno reinkarnirana. U jednom razgovoru s autorom citira se i njegova misao da je još u proljeće 2020. bio svjestan da ono što se događa nije toliko bez presedana kako je izgledalo, jer su bakterije i virusi tisućljećima iznova oblikovali politiku, religiju, ekonomiju i svakodnevni život.

Ovakve knjige zato su važan korektiv našem kratkom kolektivnom pamćenju. Svaka generacija voli misliti da živi u iznimnom vremenu, a onda dođe neka boleština i objasni nam da povijest nema obvezu poštovati ljudsku potrebu za originalnošću. Epidemije su se već događale i događat će se opet; razlika je samo u tome što danas bolje razumijemo njihove mehanizme, ali istodobno živimo u svijetu koji im omogućuje brže globalno putovanje nego ikada prije.

Za koga je ova knjiga?

„Pathogenesis” je knjiga za one kojima povijest nije samo niz datuma, vladara i ratova, nego živi sustav u kojem se biologija, ekologija, ekonomija i kultura stalno međusobno zapliću. Posebno je zanimljiva čitateljima koji vole popularnoznanstvene sinteze velikog zamaha: knjige koje ne nude usko specijalističku dubinu u svakoj pojedinosti, ali zato mijenjaju kut gledanja.

„Bakterije i virusi tisućljećima su nevidljivo oblikovali naš svijet – ne samo naša tijela, nego i povijest, politiku i religiju.”
Wired

Usporedbe s drugim autorima nisu slučajne; izdavački i recenzentski materijali često ih zazivaju, a The Times je knjigu opisao kao djelo koje će se svidjeti čitateljima Noaha Hararija ili Rutgera Bregmana. Oni koji traže strogo akademsku povijest epidemiologije možda će povremeno poželjeti više opreza, više fusnota i manje narativnog galopa. Oni koji traže dobru popularnoznanstvenu knjigu o tome kako su mikrobi sudjelovali u stvaranju svijeta, dobit će upravo to: čitku, široku, argumentiranu i dovoljno provokativnu knjigu koja podsjeća da povijest nije samo ljudska autobiografija.

Konačna dijagnoza

„Pathogenesis” nije knjiga koja čovječanstvu oduzima važnost, nego mu vraća mjeru. Ljudi jesu gradili gradove, pisali zakone, izmišljali bogove, vodili ratove, stvarali države, širili carstva i rušili režime. Ali sve to radili su kao biološka bića, u tijelima koja su bila, jesu i ostat će pregovarački prostor između vlastitih stanica, mikrobioma, virusa, bakterija, parazita i okoliša.

Kennedyjeva knjiga zato najbolje funkcionira kao intelektualno cjepivo protiv povijesne samodopadnosti. Nije sterilna, nije potpuno bez nuspojava, a ponegdje izaziva i blagu iritaciju zbog širine zahvata. Ali ukupni učinak joj je koristan: nakon nje teško je ponovno gledati povijest kao priču u kojoj su mikrobi samo neugodni statisti što povremeno pokvare planove velikim ljudima.

U „Pathogenesis” su upravo mikroorganizmi oni koji tiho pomiču kulise, mijenjaju omjere snaga, brišu populacije, stvaraju ekonomske preokrete i podsjećaju da se iza velikih povijesnih parola često čuje i sasvim prizeman zvuk: kašalj, groznica, proljev, sepsa, kuga, boginje, malarija...

Povijest čovječanstva, pokazuje Kennedy, nije samo povijest ideja i mačeva. To je i povijest infekcija. A možda je najveća neugodnost te spoznaje u tome što mikrobi, za razliku od ljudi, nikada nisu za sebe tvrdili da su kruna stvaranja. Samo su se tako ponašali.