28 godina kasnije 2.dio: Hram lubanja nezahvalan je film za recenziranje već na razini pozicije koju zauzima. Riječ je o srednjem poglavlju planirane trilogije, snimljenom neposredno nakon prethodnika, ali povjerenom drugoj autorici. Danny Boyle ovaj se put povlači u producentsku ulogu, dok režiju preuzima Nia DaCosta, uz scenarij koji i dalje potpisuje Alex Garland. Takva promjena nužno povlači pitanje kontinuiteta: hoće li Hram lubanja funkcionirati kao autonomni film ili tek kao most prema završnom dijelu trilogije?

Za razliku od 28 godina kasnije, koji počiva na osjećaju povratka i reartikulacije serijala u postpandemijskom i postbrexitovskom kontekstu, Hram lubanja djeluje fokusiranije. Film se odmiče od širokih društvenih alegorija i okreće se unutarnjim strukturama svijeta koji je već uspostavljen: kultovima, izoliranim zajednicama, osobnim sustavima vjerovanja i pokušajima da se u njima pronađe smisao. Horor elementi pritom su potisnuti u drugi plan; zaraženi više nisu primarni nositelji prijetnje, nego konstanta oko koje se organiziraju ljudski odnosi.

Kako smo naveli i u recenziji filma 28 godina kasnije, jedan od neočekivanih i najzanimljivijih elemenata priče bilo je poglavlje o dr. Ianu Kelsonu, odnosu majke i sina, odrastanju, životu i smrti – temama koje rijetko pronalaze prostor unutar ovog žanra. Velika su očekivanja, među ostalim, nastala upravo zbog toga što drugi dio, Hram lubanja, kao jednu od dvije paralelne radnje koristi upravo Kelsonovu priču.

Broj je to jednog čovjeka, a broj mu je šest stotina šezdeset i šest

(Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere)

Hram lubanja nastavlja radnju gotovo neposredno nakon završetka prethodnog filma, ali vrlo brzo jasno gledatelju daje do znanja da ne želi ponoviti njegovu strukturu. Umjesto linearnog putovanja i potjere, film se gradi kroz dvije paralelne linije koje se tek na kraju filma izravno dotiču, ali su tematski čvrsto povezane: Spikeovo prisilno uključivanje u kult Sir Lorda Jimmyja Crystala i povučeni, gotovo asketski život doktora Iana Kelsona.

Spike je sada sam. Odlazak s otoka, bijeg od oca i pokušaj da spasi majku u prethodnom filmu doveli su ga do točke u kojoj više nema jasan plan. Njegovo „članstvo” u Jimmyjevoj sekti nije rezultat uvjerenja, nego straha. Film pritom svjesno reducira njegovu mogućnost djelovanja: Spike često djeluje kao promatrač, netko tko svjedoči nasilju i ritualima, ali ih ne pokreće niti aktivno sudjeluje u njima. Taj pomak u fokusu – iz protagonista u pasivnost – jedna je od ključnih razlika u odnosu na 28 godina kasnije.

U tom praznom prostoru pojavljuje se Kelson. Iako fizički udaljen od Spikea, njegova je prisutnost u filmu snažno povezana s događajima iz prvog dijela. Kelson je liječnik koji je već jednom, na Islino inzistiranje, donio tešku, ali suosjećajnu odluku. Njegov „hram“ od kostiju i lubanja je „nastavak” iste etike: Kelsonova istraživanja nisu vođena ambicijom da svijet „popravi“, nego potrebom da razumije što je ostalo od ljudskosti – i u zaraženima i u preživjelima. U tom kontekstu, njegov odnos sa Samsonom je naprosto pokušaj komunikacije ondje gdje je komunikacija navodno nemoguća.

Za Spikea, iako toga u tom trenutku nije svjestan, Kelson predstavlja alternativu svijetu koji mu se nudi kroz Jimmyjev kult. Ako je Jimmy perverzna očinska figura koja moć gradi kroz disciplinu i nasilje, Kelson je odsutni, ali postojani moralni orijentir – netko tko ne traži sljedbenike i ne nudi utjehu, ali svojim postojanjem sugerira da je drugačiji odnos prema svijetu još uvijek moguć.

Sotona i doktor

U središtu Hrama lubanja, dakle, nalaze se dvije figure koje film supostavlja/suprotstavlja u izravni ideološki i simbolički sukob: Dr. Ian Kelson i Sir Lord Jimmy Crystal. Obojica nude objašnjenje zaraze i svijeta nakon „sloma”, ali iz potpuno suprotnih pozicija. Jedan polazi od znanosti, empatije i istraživanja; drugi od kulta, nasilja i religijskog jezika lišenog etike.

Jimmy Crystal vodi malu, strogo kontroliranu zajednicu „Prstiju“, čija je unutarnja struktura oblikovana kao produžetak njegove volje. Sedam članova čini „šaku“, identiteti su im izbrisani i zamijenjeni varijacijama istog imena, a jezik kojim govore iterativan je i sustavno pervertiran. Smrt postaje „milosrđe“, mučenje „čin ljubavi“, a nasilje ritual. Riječ je o precizno konstruiranom mehanizmu distanciranja: jezik služi tome da se moral izmjesti iz sfere osobne odgovornosti i prebaci na višu, nevidljivu instancu – „Old Nicka“. Jimmy nikada osobno ne prlja ruke; on propovijeda (ako se to može tako nazvati), "režira" i kontrolira, dok nasilje provode drugi.

Nasuprot njemu stoji Kelson, lik koji je u prethodnom filmu uveden kao svojevrsna moralna i emocionalna protuteža svijetu u raspadu, kako smo već i istaknuli. U Hramu lubanja njegova uloga dobiva dodatnu težinu kroz odnos sa Samsonom – „Alfom” – zaraženim koji je u prvom filmu funkcionirao isključivo kao prijetnja, a ovdje dobiva individualnost. Povratak njegove ljudskosti tretiranjem psihoze vidljivo je i iz simboličkih kadrova koje DaCosta bira – primjerice hranjenje divljim bobicama što stoji u jarkom kontrastu s kanibalističkom scenom s početka filma.

Ni Samsonovo ime nije slučajno. Kao i biblijski lik, on je figura sirove snage, ali i ambivalencije. Film mu daje perspektivu, fragmente percepcije koji sugeriraju da unutar „čudovišta“ postoji nešto nalik svijesti. Zaraženi, dakle, više nisu samo prijetnja – nego ogledalo. Pitanje više nije kako ih uništiti, nego (kako ih izliječiti i) što njihovo postojanje govori o ljudima koji su preživjeli.

„Dakle, ja sam sotonist – a ti si ateist”

Kulminacija filma ne dolazi kroz eskalaciju nasilja, nego kroz susret dviju ideologija. Umjesto „frontalnog” sukoba, film bira razrješenje kroz dijalog, manipulaciju i performans. Jimmy i Kelson ne sukobljavaju se kao junak i negativac, već kao dva sustava vjerovanja. Iron Maiden, ritualni ples i improvizirana „seansa“ funkcioniraju kao kazalište moći u kojem se razotkriva krhkost kulta („prsti” razotkrivaju Jimmyjevu perfidnost). Jimmyjeva kontrola počiva na uvjerenju da je njegova vizija sveta; onog trenutka kad se ta svetost dovede u pitanje, struktura se počinje urušavati.

U tom smislu, Hram lubanja nije film o religiji u klasičnom značenju, nego o potrebi za smislom u svijetu bez institucija, represivnih i ideoloških strojeva.

110 minuta kasnije

Kao središnji dio „nove trilogije”, film (tj. Garland/DaCosta) svjesno prihvaća svoju nedovršenost: radnja se ne zatvara, likovi ostaju u limbu, a mnoga pitanja ostaju otvorena. No ta otvorenost nije posljedica neodlučnosti, nego strukturalna odluka što, ipak, ne pomaže osjećaju da je gledatelj pogledao vrlo dugu epizodu serije, umjesto filma s glavom i repom.

Nia DaCosta film režira klasičnije od prethodnika i stilski je daleko suzdržanija od Boylea – tako jasnije usmjerava film, i to prema unutarnjim konfliktima svojih likova (što je dvosjekli mač). Garlandov scenarij pritom ne nudi utješne odgovore. Svijet 28 godina kasnije nije mjesto obnove, nego trajne prilagodbe. Kelson, jedina osoba koja je na tragu lijeka za zarazu, umire, a s time vjerojatno i njegovo istraživanje (nadajmo se da treći dio ne uvodi dr. Samsona).

Film ne romantizira nasilje, niti ga koristi kao puku atrakciju. Zaraženi više nisu izvor straha, pravi sukobi odvijaju se među preživjelima, kao što je to slučaj i u originalu – 28 dana kasnije.

U tom smislu, Hram lubanja definitivno djeluje kao nužan komad veće cjeline, no ne donosi ništa spektakularno. Nije film koji će se pamtiti po pojedinačnim scenama (kao prvi dio), već je uradak koji „produbljuje svijet” i priprema teren za završnicu (s Cillianom Murphyjem).

I, dakako, tu je Ralph Fiennes koji pleše na Number of a Beast.