Nomen est omen. Pitanje je bi li 2001: A Space Odyssey imala toliki kult sljedbenika da je izašla pod imenom "Earth Escape", "Universe" ili bilo kojim drugim od jednom planiranih naslova. Naime, primjetno je da kako vrijeme prolazi sve je više skeptika koji, premda priznaju filmski značaj Kubrickovog filma, ne mogu razumjeti dugovječnu ljubav drugih prema istome.

Tanka je linija između eksperimentalnog rada i revolucionarne umjetnosti, a Kubrickova Odiseja možda je najbolji primjer koji kroz prvo uspijeva postati drugo. Ona je neosporno odškrinula vrata mnogočemu što je uslijedilo u proteklih pedeset godina.

Ipak, biti značajan s jedne strane, te izdržati test vremena s druge, nisu postignuća koja uvijek idu jedno s drugim. Nevjerojatan je to pothvat biti filmski privlačan i nakon toliko vremena. No, oni koji uspiju u tome gotovo bez iznimke mogu to zahvaliti pažnji koja je posvećena priči i likovima.

Nazvati ga prosto dosadnim kao što to mnogi čine bilo bi prejednostavno, pomalo neukusno, i nedostojno onoga što predstavlja. S druge strane, neupitno je da Odiseja svojim nemarom za konvenciju i maršom prema naprijed - osobito u usporedbi sa spektaklima današnjice koji uz glavnu svrhu nastoje zadovoljiti i sve minimume - ostavlja leđa širom otvorena oštrici suvremenije kritike.

Izuzev nekoliko siromašnih scena i dijaloga koji nastoje dočarati misterij, priče nema. Zbog toga simbolika - koja je u cijelosti sadržana u prvoj i posljednjoj sceni - nema snažnu vezu s ostatkom filma; niti film proizlazi iz prve scene, niti posljednja scena proizlazi iz filma koji joj je prethodio.

Stoga pomalo čudi da je mnogima i danas draže pogledati Odiseju nego novije filmove koji po svakom kriteriju nude više, a od kojih su najbliži The Fountain Aronofskog, Malickov The Tree of Life, Nolanov Interstellar, te po osobnom izboru i Dormaelov Mr. Nobody.

S nerazrađenim likovima, pričom i plitkom simbolikom, Odiseji preostaje osloniti se tek na vizualnu privlačnost i cjelinu koju predstavlja. No, i ta je cjelina praznija od svemira viđenog golim okom. Kao daleke zvijezde sav sadržaj nastaje i prebiva u umu gledatelja, a ne u pogledu iliti filmu.

I možda upravo tu leži teže objašnjiva privlačna sila Odiseje. Kao malo gdje u filmu Odiseja prati varljivi aforizam "manje je više" koji ne bi bio toliko dobro utjelovljen da nije do Kubrickove vještine. Mali poticaji mašti i osjećajima vezanima uz svemirsko prostranstvo - u kombinaciji s brojnim trenucima stagnacije i Straussovim Zaratustrom - daju gledatelju više nego dovoljno prostora da u mislima stvori taj vlastiti sadržaj.

Odiseja je pravljena ispred svog vremena, ali je isto tako pravljena i u skladu s mogućnostima tog vremena. Radije nego da se petlja u priču i sadržaj koji bi na ekranu nezgrapno izgledali, Kubrick u skladu s tehnološkim dosegom bira i stvara što bolje kadrove za to vrijeme, na štetu drugih filmskih elemenata.