Grčka glumica i scenaristica Youla Boudali jednom je prilikom rekla da je svaki autorski film čudan. Ipak, jedino grčki film je i službeno “čudan”, barem promatran izvana, pa dok su svi ostali filmski pokreti u Europi bili “novi”, onome u Grčkoj je dodijeljen naziv “čudni val”. Uslijed političke i ekonomske krize koja je 2009. godine pogodila Grčku, istaknula se skupina redatelja i scenarista koji su svoje filmove povukli iz festivalskih programa, a zatim ih samostalno prikazivali u Ateni. Jedan od tih redatelja bio je Yorgos Lanthimos čija je psihološka drama Očnjak (Dogtooth) iste godine premijerno prikazana na filmskom festivalu u Cannesu i nominirana za Oscar za najbolji internacionalni film.

Upravo je Lanthimosov Očnjak bio jedan od prvih filmova koji je bio dovoljno “čudan” da The Guardian s tim pridjevom opiše čitav novi val grčkih suvremenih filmova. Grčki čudni val je u očima kritike postao odraz političke, ekonomske i krize identiteta koje su zahvatile suvremeno grčko društvo, a njegovi su filmovi bili nalik na stilizirane distopije – uvijek pomalo izolirani od suvremene stvarnosti, s likovima nalik na robotizirane marionete s mehaničkim gestama i bizarnim interakcijama koje se opiru prirodi. Yorgos Lanthimos je jedan od prvih i najvećih predstavnika grčkog čudnog vala čiji su filmovi stekli svjetsku slavu te svojim apsurdom i humorom i dalje izazivaju snažne reakcije publike. Premda se teme njegovih filmova ne mogu svesti na nekoliko osnovnih inspiracija, u njima postoje repetitivni motivi, primjerice dekonstrukcija tijela, trauma, destabilizacija društvenog poretka i rituali, a svi na određeni način interpretiraju suvremeno društvo, što na vlastiti način čini i nova apsurdna crna komedija Bugonia koja je premijerno prikazana na ovogodišnjem filmskom festivalu u Veneciji.

Bugonia je remake crnohumornog južnokorejskog sci-fi trilera Spasite zeleni planet! (Save the Green Planet, 2003.) redatelja Janga Joon-hwana. Osim što se radi o filmu s neobičnom pričom, Spasite zeleni planet! je žanrovski fluidan film u kojem se znanstvena fantastika i psihološka drama isprepliću sa humorističnim, satiričnim i s elementima horora. Slično iskustvo nudi i Bugonia koja se možda najbolje može opisati kao psihološki, taktički i brutalni sukob između likova koji se nalaze na suprotnim stranama suvremenog kulturnog jaza, što je zapravo i bila namjera scenarista Willa Tracyja u čiji raniji opus spadaju Meni (The Menu, 2022.) i HBO-ova hit serija Nasljeđe (Succession, 2019.–2023.).

U središtu radnje je Michelle Fuller, izvršna direktorica farmaceutske firme pod nazivom Auxolith, čiji lik tumači Emma Stone i koju, pod sumnjom da ona nije ljudsko biće, nego izvanzemaljka, otmu dva mlada muškarca – teoretičar zavjere Teddy Gatz (Jesse Plemons) i njegov neurodivergentni bratić Don (Aidan Delbis). Uvjereni da je Michelle zapravo dio invazivne izvanzemaljske rase Andromedana koji su se s vremenom infiltrirali među ljude, Teddy i Don je odluče iskoristiti za pregovaranje s ciljem da uljezi konačno napuste Zemlju. Michelle, dakle, nije tipična žrtva – ona je besprijekoran primjer suvremene korporativne mašinerije, iznimno hladna i taktična. Njezino manično brbljanje, iako djeluje usmjereno na komunikaciju i opravdavanje, zapravo samo stvara prividan dojam transparentnosti i nastoji zamagliti prave ciljeve Auxolitha. Na početku, dok za odjel ljudskih resursa snima video o inkluzivnosti svoje tvrtke, Michelle se požali na činjenicu da se u scenariju previše puta ponavlja pojam "različitosti", ali njezin stav sugerira da zapravo priželjkuje da tu riječ uopće ne mora izgovoriti.

Apsolutno sve vezano za Auxolith i njegovu reputaciju, od naslovnica prestižnih časopisa s Michelleinim nasmiješenim licem do nove politike o radnom vremenu koja ohrabruje djelatnike da ostanu prekovremeno, je performativno, sterilno i lažno. Slično je i s Michelle – ona je konstruirana kao lik vrijedan prijezira publike, s gotovo mehaničkom i potencijalno sociopatskom energijom, strogim režimom te raskošnim i uniformiranim životnim stilom. Sudeći prema ovim elementima, možda i nije teško pretpostaviti da se Auxolith zapravo ne bavi plemenitim ciljevima niti ima etičke metode, što je konačno i jedan od osnovnih motiva za Michelleinu otmicu. S druge strane, Teddy je pčelar koji stanuje na farmi na rubu grada te koji u uvodnom voiceoveru govori o pčelama kao o prirodnom čudu, referirajući se pritom i na sindrom kolapsa kolonija (colony collapse disorder), složen ekološki problem pri kojem pčele napuštaju košnice, nerijetko zbog uporabe pesticida. Kako za iste te pesticide on krivi upravo Auxolith, motivacije mu ne nedostaje. Iako se, u teoriji, zalaže za plemenite ciljeve i želi spasiti pčele, Teddy je prilično odbojan – ima blijedu i ispijenu figuru, impulzivan je i zaokupljen teorijama zavjere. Također, njegova je motivacija vrlo osobna i povezana s njegovom majkom (Alicia Silverstone) koja je, zbog neispravnog eksperimentalnog lijeka koji je proizveo Auxolith, završila u komi.

Bez obzira na sve, Teddyjev je plan zapravo vrlo dobro promišljen, iako već pri samom pokušaju otmice on i Don nailaze na neočekivan fizički otpor koji im daje nagovijestiti da će sve biti teže nego što su mislili. Kako je Don samo poslušan i nespretan sljedbenik, Teddy na sebe preuzima pregovaranje i donosi sve odluke, pa Michelle obavijesti da se nalazi u sjedištu ljudskog otpora i da joj je kosa uništena kako ne bi mogla kontaktirati svoju izvanzemaljsku bazu. Iako mnoge stvari o kojima govori djeluju kao ekstremne teorije zavjere, a on kao paranoični i mentalno oboljeli fanatik, Teddy je iznimno elokventan i inteligentan, a činjenice koje iznosi o "novom svjetskom neredu", kapitalizmu i korporativnoj kulturi nisu uvijek netočne. Usprkos činjenici da se radi o moralno korumpiranim likovima, Bugonia vrlo brzo uspijeva izazvati gledateljske simpatije te prebacivati gdje god to poželi, premda nitko nije u pravu.

S jedne strane, Michelle predstavlja hladnokrvnu i eksploatacijsku korporativnu kulturu i bez sumnje zaslužuje nekakvu kaznu za svu štetu koju je prouzročila svojim radom. Ipak, Teddy je nestabilan i okrutan u svojim metodama, a u svojoj borbi protiv toksične moći gotovo preuzima istu poziciju zbog koje osuđuje Michelle. Zapleteni u beskonačnu ideološku borbu, oboje od otuđenih likova vrlo brzo postanu hipnotičkim središtem pozornosti, a s njihovom promjenjivom dinamikom putuje i gledateljska empatija. Bugonia se razvija tako da veliki dio vremena želimo Michelle vidjeti slobodnu, ali istovremeno žalimo Teddyja jer se u potrazi za pravdom uništio vlastiti život i sam sebe učinio mučenikom. Njihovi oštri i humoristični dijalozi iznimno dobro reflektiraju suvremene apstraktne ideološke sukobe, a film se kreće između drame, trilera, crne komedije i znanstvene fantastike.

U usporedbi s ostatkom Lanthimosovog opusa, Bugonia možda najviše sliči filmovima Ubojstvo svetog jelena (The Killing of a Sacred Deer, 2017.) i Vrste dobrote (Kinds of Kindness, 2024.). Istovremeno bizaran, humorističan i emotivan, Lanthimosov najnoviji film je priča o ljudskosti i krhkom svijetu za koji se borimo na različitim stranama. Emma Stone je, ni na čije iznenađenje, odlična, ali Plemonsova je izvedba posebno zanimljiva i nijansirana – Teddy je tragikomičan, maničan i očajan, a njegove su plemenite namjere zapravo iznimno sadističke. Kako niti jedan svjetonazor ne pristaje njegovom raspadajućem pogledu na svijet, Teddy se u očaju okrenuo istom onom nasilju koje navodno prezire, pa se elementi njegove nestabilnosti osjećaju u svakom njegovom politički i filozofski nabijenom monologu.

Osim što ponovno propituje mogućnosti ljudske evolucije, Lanthimos se bavi ideološkim problemima iz dvije različite perspektive. Bugonia, ipak, na kraju nije previše optimistična i pokazuje nepovjerenje u ljudsku sposobnost da se konačno uzdignemo iznad vlastitih pogrešaka, zbog čega je možda i izmaknula kritikama koje su dočekale druge recentne filmove o performativnoj politici, kao što su primjerice Nakon lova (After the Hunt, 2025.) Luce Guadagnina i Eddington (2025.) Arija Astera, koji je ujedno i jedan od producenata Bugonije. Iako se, u usporedbi s drugim Lanthimosovim ostvarenjima, ne radi o grandioznom, nego više o kompaktnom filmu, Bugonia je vrlo precizno konstruiran, pametno režiran i iznimno zabavan film definitivno vrijedan pažnje.