Norveški redatelj Kristoffer Borgli se, uz Rubena Östlunda i Thomasa Vinterberga, u posljednjim godinama istaknuo feel–bad filmovima s neugodnom, sramotnom i uznemirujućom tematikom upakiranom u apsurd i crnu komediju. Premda se radi o konceptu specifičnom za europski film, detaljnije su analize nelagode na filmu objavljene tek relativno nedavno – filmski teoretičar Geoff King njezine je manifestacije podijelio na kognitivne, prisutne kada je publika frustrirana privremenim uskraćivanjem informacija i osjećajem nedovršenosti, i emocionalne, vezane uz sam narativ i likove.

"Nekoć sam bila ružna"

Drama (The Drama) je neugodna i na kognitivnoj i na emocionalnoj razini. Iako vizualno ostavlja dojam romantične komedije, u najboljem se slučaju radi o cringe crnoj komediji ili apsurdističkoj moralnoj raspravi, a u njezinom su središtu jedno vjenčanje i jedna velika drama. Film, tipično za romantičnu komediju, započinje simpatično nespretnim upoznavanjem između urednice Emme (Zendaya) i povjesničara umjetnosti Charlieja (Robert Pattinson). Nakon što je uoči kako u hipsterskom bostonskom kafiću čita knjigu, Charlie prilazi Emmi i pretvara se da je baš nedavno pročitao isti roman samo kako bi započeo razgovor. Iako je sličnu scenu lako zamisliti u bilo kojem romantičnom filmu, Borglijev vizualni jezik i ispreplitanje buke s potpunim izostankom zvuka Charliejev romantični pohod oplemenjuju pomalo mučnim i uhoditeljskim nabojem. Ipak, na njegovu sreću, Emma je potpuno gluha na jedno uho pa isprva nije niti primijetila njegovu nervoznu pojavu, što mu je dopustilo da, doduše ništa manje nespretno, započne ispočetka.

Charliejevo trzavo ponašanje ovdje ne prestaje, a jednako se ponaša i sam film koji, iako se uskoro prelije u stilizirani kolaž njihove strastvene veze, radi skokove u vremenu i unutar scena, a oštrim rezovima, bukom i tišinom uskraćuje informacije i manipulira tjeskobnom atmosferom. Ostalo je još tjedan dana do Emminog i Charliejevog vjenčanja – svadbeni se govori privode kraju, radi se završni raspored za ceremoniju i odabire jelovnik. Pod izlikom da su i dalje neodlučni oko vina, sretni par i njihovi kumovi Mike (Mamoudou Athie) i Rachel (Alana Haim) naručuju dvije nove boce koje su, sudeći prema kolektivnom pripitom stanju, očito nepotrebne. Zajedno s tim silnim bocama nižu se i provokativni razgovori, pa se nekako otvori i tema najgore stvari koju su svi prisutni ikad učinili, a rezovi koji bi publiku spasili od duge i iznimno neugodne moralne rasprave koja slijedi jednostavno ne dolaze.

Iako je Rachel svojim priznanjem da je kao dijete svog mentalno oboljelog susjeda zaključala i ostavila u ormaru napuštene šumske kolibe izazvala nepovjerljive reakcije, posebno jer je pokušala umanjiti opsege svoje okrutnosti, Emma ju je ubrzo nadmašila istinom koju zapravo nitko nije htio čuti. Emma, naime, izgovara da je jednom prilikom "gotovo počinila masovno ubojstvo", odnosno da je bila izložena teškom vršnjačkom nasilju zbog kojeg je intenzivno planirala masovnu pucnjavu u školi, a sluh je izgubila tijekom vježbe s očevom sačmaricom. Ipak, okolnosti su je spriječile, pa plan nikad nije provela u djelo – iako se Charlie ponadao da se predomislila, ona mu kasnije priznaje da je odustala jer ju je preduhitrila druga obližnja masovna pucnjava koja bi svojim opsegom zasjenila njezino.

Stilizirani psihički slom

Ukoliko to nije bilo očito ranije, u ovom kontekstu postaje jasno da se Borgli ovom temom bavi iz autsajderske, ne–američke perspektive, kao Norvežanin koji sa znatiželjom istražuje fenomen koji istovremeno postoji i kao spektakl i kao tabu, a sve to iz druge ne–američke perspektive svog protagonista – Britanca Charlieja. Zanimljivo je da najsnažniju reakciju ima Rachel, premda je samo nekoliko minuta ranije s društvom podijelila da nikad nije priznala što se dogodilo njezinom susjedu, čak i nakon što su ga proglasili nestalim. Iako su svi potreseni, Charlie je onaj koji se s Emmom mora vratiti kući i zaspati pored nje, pa već sljedeće jutro s Mikeom panično planira otkazati vjenčanje i vratiti se u London. Ipak, ubrzo se samo vrati u stan s dvije kave za van i ponovno otvori neugodnu temu ne bi li sam sebe uvjerio da se ipak nije planirao vjenčati s psihopatkinjom.

Ono što njegovu dilemu čini dovoljno uvjerljivom je Emmina karizma i dojam da osoba koju poznaje nikad ne bi mogla imati tako nasilne misli, a posebno ne provesti ih u djelo, iako mu svako njezino novo priznanje govori suprotno. Budući da ipak nije otkazao planove za vjenčanje i da se ne može vratiti u vrijeme kad nije znao za Emmine nasilne porive, Charlie ponire u psihički slom, a Drama u njegovoj patnji pronalazi humor koji čak i publiku motivira da preispita vlastite vrijednosti. Zarobljen u nizu ritualnih, predvjenčanih stresova, on počinje doživljavati intenzivne i uznemirujuće fantazije, rastrojen jer istovremeno bezuvjetno voli, ali i krivi Emmu, sve dok se konačno ne zadovolji poražavajućom činjenicom da je "gotovo" počinila masovno ubojstvo, ali ipak nije učinila ništa.

Charlie se čitavo vrijeme trudi da ljudima oko sebe, ali i sebi, dokaže da je Emma sve planirala zbog vlastite traume koju i sam namjerno preuveličava, ali vjenčanje se ubrzano bliži i čini ga  potpuno očajnim i bespomoćnim. S obzirom na vrijeme koje Drama provodi u Charliejevom rastresenom umu, uvodna sekvenca vjenčanja isprva uopće ne djeluje stvarno, nego kao jedna u nizu njegovih noćnih mora, u kakvu se doduše sve vrlo brzo i pretvori. U kontekstu skandinavske satire, pretvaranje proslave i tradicionalne ceremonije u noćnu moru već postoji kao motiv koji je izvanredno artikuliran u filmovima kao što su Melankolija (Melancholia) Larsa von Triera, Proslava (Festen) Thomas Vinterberg i Trg (The Square) Rubena Östlunda, a nisu izostali niti motivi cringea, društvene nelagode i naravno povraćanje kao metafora za psihičko pražnjenje.

Satirom o moralu

Budući da je predvode Zendaya i Robert Pattinson i da je snimljena u produkciji A24, Drama je neosporno američki film, ali s očitim senzibilitetom skandinavske crne komedije opsjednute javnim sramoćenjem. Njezini se likovi naprosto sramote, bilo jedno pred drugim ili u javnom prostoru, pa čak i na vlastitom vjenčanju na kojem kruže glasine o mladenkinim nasilnim fantazijama. Za razliku od filmova Bolesnica (Sick of Myself) i Scenarij snova (Dream Scenario), Borgli je sada potpuno ukorijenjen u realizmu i ne nudi nikakav moralni zaključak niti se pretvara da zna što je ispravno, a što pogrešno. Gledatelji su, kao i Charlie, prepušteni vlastitoj interpretaciji i primorani su odlučiti hoće li likove svesti na najgore što su ikad učinili, odnosno gotovo učinili, ili će ih i sami pokušati rehabilitirati. Drama ovu emotivnu nestabilnost koristi u vlastitu svrhu jer zapravo nije važno kako bismo se trebali osjećati, nego upravo koliko su ti osjećaji promjenjivi.

Film se, u konačnici, bavi percepcijom – zapravo nije važno što je istina, nego način na koji se ta istina prihvaća. Iako u stvarnosti nije učinila ništa te se u međuvremenu promijenila i okrenula aktivizmu, Emma je i dalje kriva za ono što je planirala učiniti. Ipak, čini se da su sve njezine nasilne fantazije nestale kada je pronašla prijatelje, ali Charlie se ipak prisjeća niza situacija kada ga je iznenadila svojim impulzivnim reakcijama i agresivnim ponašanjem. Drama odjekuje pitanjima, ali ne nudi nikakve odgovore, pa sav njezin humor proizlazi iz apsurda čitave situacije. Uz preciznu atrikulaciju psihičkog sloma, oštru satiru i provokativnu moralnu dilemu, film obećava upravo ono što najavljuje u samom naslovu.