Hokum – besmislice ili gluposti – je sve što samodopadni i arogantni pisac Ohm Bauman (Adam Scott) ima za reći o paranormalnom. Skeptičan prema svemu što je nadnaravno i spiritualno, a istovremeno i narcisoidan, pretenciozan mizantrop, Ohm savršeno utjelovljuje otpor koji nosi u vlastitom imenu, a opire se svemu osim samoći i funkcionalnom alkoholizmu.

Dok tijekom noći uz stolnu lampu svojoj seriji romana o konkvistadorima piše nihilističan i brutalan završetak, Ohmu se u vlastitom domu priviđa figura njegove preminule majke, a iz njegove se reakcije da naslutiti da se isto dogodilo i ranije, ako se već ne radi o redovnoj pojavi. Budući da je roman završen, dovoljan je jedan pogled upućen prema urnama naslovljenim MAMA i TATA i jedno otvaranje prašnjave drvene kutije s uspomenama da se Ohm uputi u ruralnu Irsku, na adresu Bilberry Woods Hotela u kojem su njegovi roditelji proveli svoj medeni mjesec, kako bi ondje prosuo njihov pepeo.

Hokum je treći dugometražni film Damiana McCarthyja, a ujedno i njegov treći horor film radnjom smješten u ruralnu Irsku, premda je za razliku od Caveata iz 2020. godine i Oddityja iz 2024. godine protagonist ne–irskog, odnosno američkog porijekla. Kao i njegovi prethodnici, Hokum ostaje dosljedan irskom folkloru, ruralnim i izoliranim krajolicima, ukletim prostorima, jezivim figurama i sablasnim instrumentalnim dionicama koje zvuče kao otegnuti i udaljeni krikovi.

Čovjek koji je odlučio umrijeti

Napomena: Tekst u nastavku sadrži spoilere!

Po dolasku u slikoviti, ali pomalo jeziv Bilberry Woods, Ohm je ondje jedini gost i izrazito je neugodan prema malobrojnom osoblju koje čini samo nekoliko ljudi – vlasnik Cob (Brendan Conroy), recepcionar i suprug vlasnikove kćeri Mal (Peter Coonan), podvornik Fergal (Michael Patric), te djelatnici Fiona (Florence Ordesh) i Alby (Will O'Connell). Budući da je jedina svrha njegovog dolaska ritualno, ali potpuno antiklimaktično prosipanje pepela u šumi u blizini hotela, Ohm sve želi učiniti što prije i bez nepotrebne sentimentalnosti, pa se niti ne trudi upuštati u ljubazne razgovore sa znatiželjnim osobljem. Jedini s kojim razgovara bez cinizma je Jerry (David Wilmo), zapušteni lutalica koji stanuje u šumi i koji je usmrtio vlastitu suprugu kako bi je poštedio od teške bolesti.

Ohm iste večeri sjedi u baru hotela i Fioni opisuje sumorni završetak svog novog romana, primarno jer ona ostaje potpuno ravnodušna na njegov status slavnog autora, ali i jer razumije njegovu duboku nesreću. Na pitanje o apartmanu za mladence u kojem su vjerojatno jednom davno odsjeli njegovi roditelji, Fiona mu odgovori da je već dugi niz godina zabranjen posjetiteljima i zatvoren jer su ondje ulovili vješticu. Za Ohma su, ipak, sve te drevne legende samo hokum. Nekoliko pića i komično ciničnih interakcija kasnije, on se vrati u svoju sobu i ondje pokuša počiniti samoubojstvo, ali ga zabrinuta Fiona pronađe na vrijeme i spasi ga od željene smrti. U kontekstu njegove traume i suicidalne prirode sve njegove prethodne interakcije i značajni pogledi dobivaju smisao. Ohm, dakle, želi umrijeti zbog vlastite krivnje.

Nakon što se oporavi u lokalnoj bolnici i vrati se u hotel koji je sada pred sezonom zatvaranja, Mal ga obavijesti da je Fiona već neko vrijeme proglašena nestalom. Glavni osumnjičeni je Jerry koji je pak uvjeren da je u jednom od svojih tajnih noćnih pohoda u hotelu vidio Fionin duh koji mu je pokazao da je nestala upravo u sobi za mladence. Dakle, Ohmova je motivacija jasna – i ona da pronađe Fionu, i ona da s Jerryjem odluči pretražiti zabranjenu sobu, a konačno i ona da se ondje odluči zadržati čak i pod cijenu vlastitog razuma.

Dječak i vještica

Ključni elementi u Hokumu su osjećaji izolacije i klaustrofobije. Jednom kad uđe u sobu za mladence, Ohm ondje dugo ostane zatvoren, doduše ne slučajno jer ga kao posljednjeg svjedoka svoje okrutnosti nad Fionom ondje zarobi Mal. U derutnom mladenačkom apartmanu više nema romantike, prostor je ispunjen izobličenim figurama i odzvanja sablasnim zvonom, a ondje je i tijelo preminule Fione.

Ono što je jednom davno bila raskošna i romantična scenografija za zaljubljene parove, sada je postala zlokobna tamnica u kojoj se vrijeme i za Ohma i za gledatelje pretvorilo u  odbrojavanje do njegovog susreta s vješticom. Jednom kad se to konačno dogodi, radi se o vješto režiranoj sekvenci, a Ohm se još jednom spasi zahvaljujući Fioni i njezinoj priči o vještici i zaštitničkom krugu od krede. Nakon što ga uokviri precizno iscrtanim krugom, Ohm se sakrije na koštano blijedom krevetu prekrivenom svilenkastim baldahinom koji ga čini vidljivim bićima koja vrebaju izvana, dok od njega istovremeno skriva sve što ta bića zapravo jesu.

U trenucima u kojima Ohmovi postupci djeluju suicidalno, dovoljno se prisjetiti da on to doista i jest. Ipak, čak ni oni koji žele umrijeti ne žele previše patiti, pa se tako ni Ohm ne želi uvjeriti je li istina da legenda o vještici koju je načuo pri dolasku u hotel osim smrti također uključuje i brutalno tjelesno sakaćenje i odvlačenje u podzemlje. Jednom kad shvati kako radi maleni lift koji vodi prema podrumu i kako se zaštititi od vještice koja ga progoni, Ohm silazi u podrum, ne iz puke znatiželje, nego jer je ondje Fiona proživljavala svoje posljednje trenutke, ali i kako bi pronašao potencijalni izlaz iz ove noćne more.

Ono što Ohma, osim vještice, progoni u sobi za mladence je njegova krivnja, sada samo materijalizirana u potisnute uspomene. Jedna od takvih je i dječja televizijska emisija u kojoj humanoidni i jezivi magarac, Jack the Jackass, čita pismo koje je Ohm poslao kao dijete – ako to do sada nije bilo dovoljno jasno, Ohm je kao dječak u igri s očevim pištoljem slučajno usmrtio vlastitu majku, što je momentalno uništilo čitavu obitelj. Iako se pojavljuje na tek oko dvije minute, Jack the Jackass je hipnotizirajuće zanimljiv lik koji u stilu Deppovog Willyja Wonke sjajno utjelovljuje Will O'Connell, pa je lako zamisliti da bi samostalno mogao nositi i čitav spin–off film.

Hokum je, kao i magarac Jack, blend bizarnih horor tropa koji gledatelje čini nesigurnim u to trebaju li se nasmijati ili zatvoriti oči, što dodatno intenzivira McChartyjev nadrealni pristup žanru. Također, uz sve svoje slojeve, film gotovo da nema dramaturške propuste. Naime, ono što se događa može se protumačiti kao alegorija traume i krivnje, ili pak u vidu kreativne blokade, smrtnog sna obješenog čovjeka, halucinacije izazvane kombinacijom alkohola i droge ili pak stvarnog nadnaravnog susreta s bićima iz irskog folklora.

Hokum ili prosvjetljenje

Hokum započinje i završava unutar romana koji Ohm privodi kraju, a njegov se nihilizam nakon događaja u hotelu ipak promijeni i postane apsurdnom manifestacijom ljudske fragilnosti. Sličnu tranziciju prolazi i Ohm koji u nekom trenutku ipak odluči živjeti, pa se i njegov generalni stav prema ljudima i životu promijeni na bolje. Ako ništa drugo, barem donekle počne vjerovati u optimističnije završetke. Što god se u hotelu doista dogodilo, ispreplelo je tragikomičnu ljudsku sudbinu s elementima folklora i uslijed groteske proizvelo jednu toplu, ljudsku priču.

Damien McCharty režira uz dozu ironije i samosvijesti, uz karakteristične jump scareove, napetu montažu, tjeskobnu atmosferu i sjajno sablasan dizajn zvuka. Narativni i formalni elementi, usprkos činjenici da nisu posebno inovativni, čine skladnu i funkcionalnu cjelinu, iako će zaljubljenicima u horor film potencijalno nedostajati strah koji se ne temelji na jezivim licima i maskama koje nakratko izranjaju iz tame. Hokum se svojom jezom ipak nije približio Oddityju, prethodnom McChartyjevom filmu, ali elemente horora ipak plasira u pravim trenucima.

S obzirom na jednu lokaciju i relativno malenu paletu likova koji su se pokazali drugačijim od arhetipova koji su im isprva dodijeljeni, Hokum se može opisati kao minimalistički horor koji se više oslanja na atmosferu nego na eksplicitno nasilje. Damien McCharty ima specifičan stil – i izvodi ga izvrsno.