Nekoć davno (sedam godina nakon Uspona Skywalkera), u našoj se galaksiji Lucasfilm u kina vratio naslovom nastalim iz najuspješnijeg Disneyjeva televizijskog ogranka. Serija o kojoj pričamo je, naravno, Mandalorian, a novi film nosi naziv Mandalorian i Grogu (The Mandalorian and Grogu). Režirao ga je Jon Favreau, ujedno i scenarist zajedno s tandemom Dave Filoni/Noah Kloor, a film je proizašao iz materijala koji je izvorno bio zamišljen kao četvrta sezona serije. Favreau je kasnije objasnio da je prelazak, iz formata serije u onaj filmski, zahtijevao novu priču i drukčiju strukturu (četvrta sezona trebala je biti mnogo čvršće vezana uz Thrawna, Ahsoku). Drugim riječima, posrijedi je pragmatična promjena formata za već postojeći, dokazano popularan dvojac.

Ta odluka osjeti se od prve minute. Film je postavljen tako da bude pristupačan i onima koji nisu gledali sve prethodne sezone, što je razumljivo: Kathleen Kennedy još je 2024. otvoreno govorila da Lucasfilm računa na mlađu publiku koja će upravo Mandaloriana i Grogua doživjeti kao „svoj” Star Wars. Favreauova (pojednostavljena) priča zvuči otprilike ovako: Din Djarin i Grogu sada rade za Novu Republiku, a zadatak ih vodi prema Rotta the Huttu, sinu Jabbe, kako bi od Hutta dobili potrebne informacije koje bi im pomogle u potrazi za preostalim „imperijalcima”. U glavnim su ulogama Pedro Pascal kao Din Djarin, Jeremy Allen White kao glas Rotte, Sigourney Weaver kao pukovnica Ward, a Ludwig Göransson vraća se kao skladatelj nakon rada na seriji.

Zavežite pojaseve...

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Film počinje međunaslovom (ovog puta statičnim) iz kojeg saznajemo da Nova Republika, pa tako i Mando i Grogu, ganjaju preživjele visokorangirane dužnosnike i vojna lica Imperija. Potom vidimo njihov sastanak na kojem, nakon kratke razmirice, glavni „imperijalac” ubija jednog od prisutnih (hej-hej, jedan manje za Republiku!), prije nego se naslovni dvojac, uz lasere i vatru, probije do istog prostora. U kvalitetno odrađenoj akcijskoj sceni, Mando i Grogu će, američkim rječnikom, neutralizirati prijetnju, a potom se dogodi nešto što će se poslije pokazati rijetkom iznimkom: film "stane", "udahne" i isporuči uvodnu špicu koja je toliko dobro odrađena da gotovo sama otvara pitanje zašto film poslije ne izgleda ovako nadahnuto. X-wingovi koji lete u sumrak, široki pejzaži u zlatnom satu (eng. golden hour), dok se upoznajemo s ljudima koji su radili na filmu. Zapanjujuće, zaista.

Što se vizualnog aspekta tiče, u nastavku filma je situacija složenija. Svakako se vidi da film raspolaže većim budžetom od serije što je važan faktor. Neki su prostori prikazani na način koji televizijski format ne može uvijek dosljedno isporučivati, a dizajn bića, droida i lokacija (scenografija i kostimografija) u pravilu je na vrlo visokoj razini (otegotna je okolnost disparatnost CGI likova i lutaka/animatronika). Arena na Shakariju, dijelovi Nal Hutte i čitav niz scena u kojima dominiraju stvorenja izgledaju ne samo uvjerljivo već zadivljujuće i, zapravo, upućuju na to što je ovaj film mogao biti da je doskočio određenim problemima (koje ćemo kasnije istaknuti).

Možda bi se, prije nego krenemo dalje, trebali isto tako upitati – što ovaj film zapravo želi biti? Ako ga se gleda kao samostalni povratak franšize na veliko platno, dojam nije osobito ohrabrujući. Mandalorian i Grogu nema ni toliko dojmljiv zaplet niti, općenito, priču epskih razmjera koja bi se očekivala od prvih Ratova zvijezda nakon 2019. Ako ga se, međutim, gleda kao skuplju, raskošniju i proširenu verziju serije, situacija je mnogo bolja. Napomenimo, struktura ovog filma gotovo je pa epizodična. Film se lako može razlomiti na nekoliko kraćih avanturističkih blokova: uvodna akcijska misija, potraga za doušnikom, odlazak po Rottu, arena, Hutti, odvajanje glavnih likova, završni okršaj. Također, udaljimo li se malo i sagledamo li iste blokove ustvrdit ćemo da je film sastavljen od minimalno dva dijela koja komotno mogu funkcionirati kao zasebne epizode, reći ćemo, mini-serije. Sve to funkcionira po logici „još jedne avanture” i upravo je tu glavna vrlina i glavni problem filma. Daje isto ono što i serija, samo na platnu, s većim budžetom. Ne daje mnogo više od toga.

Na razini zapleta to se vidi vrlo brzo. Priča je jednostavna, što je vjerojatno dobra odluka, no pojednostavljenje ima cijenu. Iako nominalno igra na velike uloge, film rijetko ostavlja dojam da je išta doista na kocki. Nije riječ o tome da radnja nema jasan cilj – ima – već da likovi kroz pustolovinu prolaze poprilično glatko, odnosi se među likovima ne mijenjaju (jasno je da su Blizanci zli likovi kao što je jasno, gotovo pa odmah po inicijalnom pojavljivanju, da je Rotta pozitivan lik – pa niti to ne možemo ubrojati), opasnost rijetko djeluje „stvarno”, a događaji ne ostavljaju dojam da će nešto trajno promijeniti Dina, Grogua ili njihov odnos. Zamrznuti Han Solo je iznenadio publiku, Rotta pod elektrošokovima je bio očekivan. Novu Republiku, Imperij nakon pada, Hutte i lovce na glave film koristi više kao „pogon” radnje, a ne za izgradnju svijeta koji bi djelovao politički složenije i uvjerljivije.

Jedini moment kada opasnost zaista postoji su scene koje slijede nakon što Mando bude otrovan. Ako zaista želimo strepiti od mogućnosti da ostajemo bez naslovnog lika, sekvenca baš i ne bi trebala opetovano sadržavati humor. Uz to, iterativni pristup (Grogu koji danima čeka Manda da se probudi) omogućuje jednostavan prikazan protjecanja vremena, ali ipak je ponajbolji način da se takav pristup iskoristi prikaz rutine, a ne trodnevni timelapse. Valja napomenuti da ista sekvenca zaista završava emocionalno – Grogu koji zaspi pokraj Manda i jutro u kojem se budi sam, samo da bi ga našao ispred privremene nastambe – no potencijal ipak nije u potpunosti iskorišten.

...uzlijećemo!

Jedan je od najpozitivnijih elemenata – Rotta. Sin Jabbe Hutta mogao je lako ostati referenca na postojeći kanon. Umjesto toga, film mu daje konkretniju ulogu i nešto vlastitog identiteta, obzirom da je postavljen kao figura koja pokušava izaći iz očeve sjene (što ga čini zanimljivijim od pola ljudske postave). Slično vrijedi i za Grogua. Film ga ne svodi samo na maskotu (iako marketinški to svakako jest) te je s razlogom jednako zastupljen u imenu filma kao i Mando – ovdje „klinac” pomaže Mandu jednako kao i on njemu (na što se u jednom trenutku film i eksplicitno referira). U najboljim prizorima Grogu funkcionira gotovo kao nijemi lik starog pustolovnog filma. Njegove reakcije, sitne geste i odnos prema prostoru imaju više izražajnosti od dijela dijaloga koji krasi ljudske/čovjekolike likove. Pedro Pascal i dalje dobro igra Dina Djarina, koliko god uloga bila ograničena samom koncepcijom lika. Što se ostatka ansambla tiče, Sigourney Weaver, očekivano, prolazi najgore. Pukovnica Ward više je funkcija nego lik. Ona je tu da dade naredbu, da pojasni smjer misije i da filmu da neki institucionalni autoritet. U filmu koji ionako pati od manjka razrađenijih likova, to se dodatno osjeti.

Ritam muzike za space

Film traje preko dva sata te je, kako smo već naveli, zapravo sastavljen od dvije jasne cjeline. Prva polovica funkcionira dobro. Postavlja se zaplet, upoznaju se novi likovi, a scene na Shakariju odrađene su vrhunski – monumentalne borbe, fenomenalna scenografija te odlično montirana potjera. Prvi problem s tempom dolazi odmah nakon toga: Mando i Grogu se odlučuju poslušati Rottu i oteti Janua. Sve što smo dotad pogledali mora kulminirati upravo tom scenom koja je, na kraju, kratka i poprilično antiklimaktična. Potom dolazi „uvodna” scena drugog dijela u kojoj je, pak, Mando otet – što je prilično napeto – da bih odmah potom uslijedio svojevrsni pad u ritmu filma. Tempo, dakle, nije jača strana Mandaloriana i Grogua. Kako smo u uvodu i rekli – kad film "stane i udahne", dogode se odlične stvari – problem je u tome što u pravilu drži dah čitavo vrijeme. Isto se može reći i za vrhunsku glazbu Ludwiga Göranssona.

Skladatelj ponovno radi vrhunski posao i njegov glazbeni rad daje filmu identitet koji je seriji bio jedna od najvećih prednosti, ali ni on ne može sam proizvesti osjećaj važnosti tamo gdje ga u scenariju nema. U mjeri čak i djeluje da je Favreau istu manjkavost pokušao prikriti učestalom glazbom, no to, kako se film bliži kraju, postaje pretjerano: glazba bude toliko zastupljena da u jednom trenutku dolazi do (gotovo pa) senzornog zasićenja. Ne pomaže ni to što najčešće ima ekspresivnu funkciju, ali kako to u pravilu automatski dolazi s komercijalnim filmom, ne može se ni zamjeriti.

U konačnici, Mandalorian i Grogu nije loš film. Riječ je o „pristojnom”, često zabavnom i povremeno vrlo šarmantnom Star Wars iskustvu koje ne traži previše predznanja. U tom smislu vjerojatno je i jako dobar uradak za dječju publiku. No kao film koji bi trebao vratiti Ratove zvijezda u kina...ipak je premalo ambiciozan upravo ondje gdje bi trebao riskirati. Tamo gdje bi trebao ubaciti u višu razinu, ostaje u leru, pa umjesto velikog povratka dobivamo zasigurno „gledljiv”, povremeno simpatičan, ali na kraju ipak osrednji film.