Kad je Warner 2021. izbacio novi Mortal Kombat, rezultat je bio spoj prosječnog filma i iznadprosječne zarade za blagajnama. Kritika je ostala podijeljena, dio publike bio je razočaran jer je film potrošio previše vremena na uvod i novi lik Colea Younga, a premalo na ono zbog čega ovaj serijal uopće postoji: turnir, brutalne borbe i prepoznatljive likove. Ipak, film je u pandemijskim okolnostima zaradio 84,4 milijuna dolara diljem svijeta, a WarnerMedia je tada objavio da je riječ o najuspješnijem lansiranju nekog filma na HBO Maxu do tog trenutka. U pozadini je stajala i činjenica da je Mortal Kombat kao franšiza odavno veći od jedne neuspjele ili napola uspjele ekranizacije. Warner Bros. Games i NetherRealm još su 2022. govorili o više od 79 milijuna prodanih primjeraka serijala, dok su kasniji izvještaji tu brojku podigli iznad 80 milijuna (danas, ako je vjerovati određenim izvorima, igre su prodane u više od 100 milijuna primjeraka). Ukratko: nastavak nije stigao zato što je prvi film bio osobito dobar, nego zato što je brand i dalje prevelik da bi ga se pustilo na miru. A u doba franšiza i nastavaka, više od toga nije niti potrebno da bi dobili nekoliko filmova u kojem naslov ostaje isti, a mijenja se samo brojka koja stoji pokraj njega. Dapače, teško je pronaći razlog zašto je turnir odgođen za drugi nastavak – osim novca.

Mortal Kombat II zato dolazi s vrlo jasnim zadatkom. Mora isporučiti ono što je prvi film odgađao, a fanovi očekuju već trideset godina: pravi turnir, više prepoznatljivih boraca, više fatalityja i manje ekspozicije. Film je ponovno režirao Simon McQuoid, scenarij potpisuje Jeremy Slater, traje 116 minuta, a u domaća nam je kina stigao 7. svibnja. U novoj postavi najviše pažnje dobiva Johnny Cage, kojeg igra Karl Urban, dok se vraćaju Ludi Lin kao Liu Kang, Jessica McNamee kao Sonya Blade, Mehcad Brooks kao Jax, Tadanobu Asano kao Raiden, Josh Lawson kao Kano i drugi. Što se priče tiče, Earthrealm suočava sa Shao Kahnom, kojega igra Martyn Ford, a njemu se pridružuju i Adeline Rudolph kao Kitana te Tati Gabrielle kao Jade.

Liu Kang, Shang Tsung, čunga-lunga, achtung

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Nakon niza poraza Earthrealma, Shao Kahn želi konačno dovršiti posao i preuzeti vlast nad Zemljom. Da bi se to spriječilo, Raiden mora okupiti novu skupinu boraca, među kojima je i Johnny Cage (Karl Urban), nekadašnja akcijska zvijezda koja je u međuvremenu postala relikt vlastite slave. Uz njega su Liu Kang, Sonya Blade, Jax, Cole Young (Lewis Tan), dok s druge strane stoje Shao Kahn, Shang Tsung (Chin Han), Quan Chi (Damon Herriman), Kitana i čitav niz figura iz Outworlda. U teoriji je to dovoljno za film koji funkcionira po kalupu: turnir, nekoliko osobnih sukoba, jasni ulozi i krvavi rasplet. U praksi, Mortal Kombat II stalno oscilira između toga da bude upravo takav jednostavan borilački spektakl i potrebe da sam sebi dodaje sporedne zaplete i teret koji mu nije nužno potreban.

Najveća i najvidljivija promjena u odnosu na prvi film zove se Johnny Cage. Ili Johnny „fucking” Cage, ovisno koga pitate. Čin izostavljanja Cagea iz prvog dijela dramaturška je odluka koja je vrlo vjerojatno ispravno donesena. Urban ga tumači kao istrošenu akcijsku zvijezdu iz nekog paralelnog svemira u kojem su Jean-Claude Van Damme, Steven Seagal i zvijezde drugih filmova osamdesetih (koji su išli ravno iz sobe za montažu u videoteke) završili u istom čovjeku. Njegov Cage je tašt, ciničan i svjestan da je „izašao iz mode” – što pretvara u obrambeni mehanizam. Film oko njega stalno priziva VHS estetiku i činjenicu da je Mortal Kombat kao popkulturni fenomen rođen upravo u vremenu kada je takav tip mačo-spektakla još imao centralno mjesto u glavnostrujaškom filmu. Tu film funkcionira najbolje. Kad Urban dobije prostor, film se prestaje trgati između ozbiljnosti i gluposti i prihvaća da je njegov prirodni teritorij kemp, samosvjesni treš i pretjerano nasilje.

To ne znači da je film odjednom postao dobro napisan. Nije. Dijalozi su i dalje često "drveni", ekspozicija je i dalje nezgrapna, a likovi izgovaraju rečenice kao da ne razgovaraju jedni s drugima nego s wiki-stranicom franšize. Ali Johnny Cage barem ima funkciju koja nadilazi puko izgovaranje ekspozicije. Dok svi ostali igraju uloge kao da su na rubu kozmičke katastrofe, Urban se ponaša kao da je upao u loš fantasy projekt i odlučio izvući što se izvući da. Takav pristup filmu koristi više nego išta drugo te ga povremeno spašava od vlastite ukočenosti.

Drugi veliki plus nastavka jest to što konačno razumije da publika nije došla gledati još jedan dugi prolog. U prvom filmu gotovo je komično koliko se turnir zaziva, a nikad ne stiže. Ovdje McQuoid barem ne odugovlači. Borbe počinju brzo i film ih isporučuje u znatno većoj količini nego 2021. U tom smislu, nastavak doista popravlja stvari. Šira paleta likova znači i širu paletu oružja, sposobnosti i završnih udaraca, a fatalityji su krvavi, gadni i pretjerani. Film razumije da Mortal Kombat nije John Wick (na istu se temu i samosvjesno šali), nije eastern i nije ozbiljna fantasy saga, nego franšiza čiji identitet počiva na nasilju i groteski. Kad to prihvati, postaje zabavan.

Problem je i u tome što McQuoid i dalje nije osobito vješt redatelj akcijskih scena. Borbe su krvavije, sadrže više specijalnih poteza i više nagrađuju fanove aludiranjem na igru, ali rijetko imaju pravu jasnoću. Kadar je često prekinut ondje gdje ne bi trebao, montaža zna prikriti umjesto naglasiti pokret, a fizički kontakt nema onaj privid siline kakav ovakav film mora imati da bi djelovao uvjerljivo. Koreografije, same po sebi nisu loše, ali su daleko od Raida i drugih naslova koje krase uvjerljive borbe. Neke scene prolaze zahvaljujući ideji, ne izvedbi. Ono što je u videoigrama sama mehanika, na filmu mora učiniti režija. Ovdje ona prečesto ostaje na tek zadovoljavajućoj razini: daje dovoljno da se prepoznaju potezi, fatalityji i atributi likova, ali nedovoljno da borbe dobiju pravi ritam. Zato je paradoks nastavka vrlo jednostavan: bliži je duhu igre nego prethodnik, ali i dalje nije osobito dobar borilački film.

Nadalje, problem je i to što film ne zna kada stati. Prva polovica, dok relativno disciplinirano niže dvoboje, upoznavanja i osnovni sukob, djeluje kao korektan i povremeno vrlo zabavan proizvod za fanove. Druga polovica počinje se širiti prema onome što mu najmanje treba: MacGuffin zapletu, dodatnim lokacijama, razvučenoj quest strukturi i nizu paralelnih linija koje ga udaljavaju od onoga što mu jedino doista ide. Tu se vidi ista boljka kao i kod brojnih franšiznih nastavaka: čim film osjeti da ima malo zamaha, poželi postati veći nego što njegova dramaturgija može podnijeti. Umjesto da ostane uz turnirsku logiku, suparništva i jednostavnu borilačku strukturu, Mortal Kombat II želi biti i grandiozan blockbuster na tragu velikih naslova fantastike, no nema alate koji bi mu to omogućili.

Mortal Kombat besmrtnih likova

Što se događa onda s ulozima? Smrti u ovom svijetu ionako nisu konačne, povratci likova događaju se bez posebne drame, a sama prisutnost Netherrealma i nekromanata film lišava ozbiljnijeg osjećaja posljedice. To je problem za svaki film koji bi htio da publika barem povremeno osjeti težinu gubitka. Kad smrt postane samo još jedan od poteza, svaka navodna emocionalna kulminacija ostaje neutemeljena.

Glumačka postava pritom radi točno ono što joj film dopušta. Liu Kang i Sonya Blade ponovno ostaju funkcionalni likovi, ali ne i osobito upečatljivi. Karakterizacija Jaxa je i dobra, obzirom na to da izgovara ukupno pet rečenica u filmu. Lewis Tan je i dalje simptom glavnog promašaja ove nove ekranizacije: Cole Young nikada nije postao lik bez kojega bi ovaj svemir teško disao, a nastavak to samo dodatno potvrđuje. Dapače, da niste pogledali prvi film, na temelju drugog ne biste nikad pogodili koliku je prisutnost imao u njemu. A ako ste i pogledali prvi film, smrt Colea Younga u drugom vam neće ništa značiti. Martyn Ford izgleda kao Shao Kahn i to je otprilike pola posla, no film mu ne daje sloj više od prijetnje koju predstavlja. Adeline Rudolph kao Kitana korektno odrađuje posao i donosi vizualnu prepoznatljivost, ali ni ona ne dobiva dovoljno da bi izašla iz okvira primarne funkcije. Kano (u mjeri i Jade) je nedosljedan lik. Sve to zajedno vodi do jasnog zaključka: Mortal Kombat II je film s jednim pogođenim likom i nizom pristojno raspoređenih dodataka oko njega.

Vizualno, nastavak izgleda korektno. Produkcija je skuplja, kostimi i dizajn likova češće pogađaju ikonografiju igre, a svjetovi Outworlda i Netherrealma bolje su izvedeni nego u prethodniku. I u tom se možda krije i najtočniji način da se opiše cijeli film. Mortal Kombat II je bolji od prethodnika upravo onoliko koliko je bliži osnovnim očekivanjima publike. Ima više turnira, više krvi, više poznatih likova i napokon – Johnnyja Cagea. Isti taj Johnny Cage, skupa s Kanom, ima i najsmješnije trenutke u filmu, najčešće vezane uz reference na suvremene filmove. Što se fanova serijala tiče, film za njih radi ono što je trebao napraviti još 2021. godine. Ali izvan te isplate starog duga ostaje pitanje koliko ovdje ima filma, a koliko tek uspješnije raspoređene usluge fanovima. Odgovor nije osobito ugodan: dovoljno da se nastavak gleda lakše od prethodnika, nedovoljno da bi se branio kao dobar akcijski film sam po sebi.

Ako se pristupi bez velikih očekivanja, Mortal Kombat II može funkcionirati kao pristojno krvava, povremeno zabavna i mjestimice duhovita adaptacija koja je konačno shvatila osnovnu stvar – da ovaj serijal živi od brutalnih dvoboja, prepoznatljivih lica i kempa, a ne od usiljene ozbiljnosti. Ako se, međutim, traži išta više od toga, film vrlo brzo ostaje bez daha. Iza materijala za fanove, fatalityja i Urbanove autoironije ne skriva se osobito snažna režija ni posebno uvjerljiva priča. No, korak naprijed u odnosu na 2021.