Kad je TV serija Peaky Blinders 2013. krenula s emitiranjem na BBC Two, djelovala je kao ambiciozna, stilski samouvjerena povijesna drama o birminghamskom podzemlju nakon Prvog svjetskog rata. Devet godina poslije završila je kao jedna od ne baš čestih britanskih TV serija koje su uspjele izrasti u globalni fenomen (brend?). Serija je 2018. osvojila BAFTA-u za najbolju dramsku seriju, četvrta sezona bila je najgledanija drama drugog programa BBC-ja u 2017. s prosjekom od 3,3 milijuna gledatelja (finale – 3,6 milijuna gledatelja), a šesta je 2022. otvorena s rekordnih 3,8 milijuna gledatelja.

Pravi razmjer uspjeha vidi se izvan konteksta britanske televizije: zbog Netflixa Tommy Shelby postao je figura koja se prepoznaje i izvan serije, od frizure i odijela do čitave ikonografije koju je popularna kultura brzo pretvorila u proizvod. Serija je inspirirala i tematska vjenčanja, turističke rute, a već za premijeru pete sezone u Birminghamu bilo je prijavljeno više od 75 tisuća ljudi.

Zato završetak priče u formi filma nije došao kao usputni dodatak iscrpljenoj franšizi, nego kao logičan nastavak projekta koji je odavno prerastao televizijski format u kojem je nastao. Netflix je u lipnju 2024. službeno dao zeleno svjetlo filmu, Cillian Murphy vratio se kao Tommy Shelby i kao producent, Steven Knight ostao je scenarist, a Tom Harper preuzeo režiju. Ključna stvar pritom nije bila sama odluka da se snimi film, nego kriterij po kojem je snimljen: Harper je otvoreno rekao da je nastavak imao smisla samo ako donese dovoljno velik i vrijedan dodatak priči. U tom smislu Peaky Blinders: Besmrtnik ne nosi samo teret završetka jedne popularne serije – film nosi i teret zatvaranja jednog od najupečatljivijih britanskih televizijskih fenomena posljednjih petnaestak godina, serije koja je krenula kao priča o poslijeratnom Birminghamu, a završila kao međunarodno prepoznatljiv simbol stila, moći i autodestruktivne ambicije.

Pišem knjigu, tinta mi se proli

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Film počinje prikazom procesa tiskanja krivotvorenih novčanica u koncentracijskom kampu u Njemačkoj, a potom se seli u najčešće mjesto radnje svih sezona serije – Birmingham. Vidimo Tommyja koji se ostracirao vlastitom odlukom: progonjen traumama, priviđaju mu se mrtvi ljudi, prije svega preminula kćer, ali i Arthur, Tommyjev brat koji je u međuvremenu umro. Piše memoare, razgovara s mrtvima i djeluje kao lik koji je preživio previše da bi mu povratak u akciju mogao biti rutinski.

Radnja je smještena u 1940., u trenutak kada rat više nije daleka povijesna kulisa nego neposredna stvarnost, a Tommy iz samoizolacije izlazi kao čovjek koji više ne upravlja svijetom oko sebe s nekadašnjom sigurnošću. Uto je zanimljivija odluka scenarista da priču o ocu i sinu veže uz ratni i politički kontekst. Steven Knight ne vraća Tommyja samo obiteljskom poslu, nego ga stavlja u priču o nacističkoj infiltraciji, britanskom fašizmu i ratnoj destabilizaciji zemlje. Taj okvir nije izmišljen proizvoljno: Knight je potvrdio da film poseže za povijesnom pozadinom Operacije Bernhard, nacističkog plana krivotvorenja britanskog novca. Problem je, doduše, u tome što taj potez istodobno filmu daje zanimljivu, klasičnu radnju akcijskog filma s povijesnom pričom, no pritom mu oduzima dio moralne složenosti i naglaska na obiteljsku dimenziju priče. Serija je, naime, bila najbolja kada je Tommy funkcionirao u prostoru između kriminala, politike i osobne osvete, među protivnicima koji su znali biti jednako karizmatični, inteligentni i oštećeni kao i on. Ovdje je protivnik fašistički aparat, što automatski pojednostavljuje priču. Tommy tako ostaje „mračan lik”, anti-heroj, ali film ga sve jasnije gura prema poziciji čovjeka koji mora učiniti „ispravnu stvar”, a to mijenja ne samo njegovu funkciju, već i ton cijele priče.

To ne znači da je (u tom smislu) film dramaturški problematičan. Iako brze, promjene koje Tommy radi jasno su motivirane, kao što je vrlo jasna i motivacija ostalih likova; njihovi potezi prate logiku koju je postavila serija, što vrijedi i za nove likove, a obrati nisu toliko lako predvidljivi. Uz to, Knight je fokalizacijski vrlo interesantno postavio priču: Tommy je ujedno i (vanprizorni) pripovjedač, ali vidimo dijelove priče koje sam lik ne vidi, dok pritom vrlo često vidimo mrtve likove koje vidi samo on. I to funkcionira sasvim dobro.

No sada kada smo izdvojili neke od pozitivnih stavki filma, izdvojimo odmah i njegov najveći problem: Besmrtnik je film stvoren po logici televizijske serije. Prvih 45 minuta filma funkcionira kao epizoda, a u pravilnim razmacima stiže i druga epizoda, 45 minuta kasnije.

Kritike, bilo profesionalne ili amaterske, izdvajaju tempo kao problem (pretjerano brz razvoj radnje). To, zapravo, nije točno jer da su epizode od 45 minuta koje sačinjavaju film trajale po sat vremena, na što su gledatelji serije navikli, vjerojatno bi im „tempo” odgovarao – no to ne bi lišilo Besmrtnika njegovog glavnog problema: toga da je serija koja je ubačena u filmski format. Kvalitetne serije, osim što im je produkcija prvorazredna i što su dramaturški neukalupljene, danas koriste filmski jezik – i to je glavna karakteristika koja ih odvaja od TV serija prošlog stoljeća. Ako maknete desetak naslova sa strane, sve te serije, koliko god kvalitetne bile, s vremenom – novim epizodama i sezonama – prerastaju u uratke koji poprimaju karakteristike sapunica, priča koje se mogu vječno nastavljati. No, to u Besmrtniku barem nije slučaj obzirom da je kraj filma upečatljiva scena umjesto dodatnih zamršenih međuljudskih situacija koje bi otvorile put novim nastavcima (i dodatnom novcu). Film ima filmsku priču, jasan početak i kraj, i to je zbilja dobro – problem je u tome što između početka i kraja imamo tri epizode serije umjesto filma.

U seriji su političke zavjere, obiteljski problemi s jedne, i savezi s druge strane imali vremena da se postepeno talože. Ovdje se važni odnosi postavljaju, zaoštravaju i rješavaju u mnogo kraćim razmacima. Film ima jasnu svrhu i ne luta, ali često djeluje kao da preskače one dijelove u kojima bi likovi trebali dobiti dodatnu razradu. Najviše se to osjeti u odnosu Tommyja i Dukea, koji je trebao biti emocionalna osovina filma. Barry Keoghan ima dovoljno nemira, drskosti i nepredvidivosti da bude uvjerljiv kao Shelbyjev nasljednik, ali film povremeno djeluje kao da pretpostavlja da je sama ideja sukoba između stare i nove generacije dovoljna. I jest, ali zahtjeva dodatnu razradu. Da se razumijemo, Keoghan je svoj posao odradio dobro: u njegovoj izvedbi Duke nije tek mlađa kopija Tommyja, nego čovjek koji je naslijedio ime, nasilje i ambiciju, ali ne i iskustvo. Cillian Murphy, s druge strane, radi ono što rade veliki glumci kada materijal nije uvijek na istoj razini: drži film vlastitom izvedbom. Njegov Tommy je sada umoran i istrošen. Murphy ga ne utjelovljuje kao svojevrsni „povratak legende”, nego kao čovjeka od krvi i mesa koji sada jako dobro zna cijenu vlastitih postupaka.

Sporedni likovi su neujednačeniji: povratak Ade, Johnnyja Dogsa i Charlieja daje filmu potreban osjećaj kontinuiteta, ali većina njih ostaje prije svega znak da je ovo i dalje isti svijet, a tek onda filmski lik. U seriji su protivnici često bili dovoljno jaki da preuzmu epizode; ovdje antagonist postoji, ali rjeđe ostavlja pravi utisak. Tom Harper pritom dobro razumije vizualni jezik serije. Film izgleda veće, hladnije i skuplje od televizijskog predloška. Ratni Birmingham, snijeg, magla, konji, vatra i razoreni prostori stvaraju scene koje stalno žele izgledati monumentalno, a kamera Georgea Steela to uglavnom podnosi bez problema. Glazba je, kao i u seriji, pun pogodak.

Zato je možda najtočnije reći da Besmrtnik uspijeva kao završno poglavlje, ali ne u svim segmentima kao veliki samostalni film.