Nakon godina u kojima je Frank Castle uglavnom služio kao podsjetnik da Marvel još uvijek negdje na rubu svog multiverzuma ima jednog lika koji odbija biti „diznificiran” – prilagođen mlađoj publici, očišćen od moralne prljavštine i pretvoren u još jedan komad sigurne franšizne robe – Punisher: Posljednje ubojstvo (Punisher: One Last Kill) vraća ga u format koji mu najviše odgovara: kompaktnu priču uskog fokusa, u kojoj se Castleova trauma i nasilje ne moraju razvodnjavati da bi se uklopili u širu franšiznu arhitekturu.

„Specijal” je režirao Reinaldo Marcus Green, scenarij su supotpisali Green i Jon Bernthal, a projekt je zamišljen tijekom rada na Daredevil: Born Again. Bernthal je pritom otvoreno isticao da je želio verziju lika koja će zadržati brutalnost, psihičku rastrojenost i osjećaj stvarne opasnosti. U tom je smislu film važniji nego što na prvi pogled izgleda: nije riječ samo o dodatku uz širi Marvelov raspored, nego o pokušaju da se od Bernthalove verzije Punishera ponovno napravi lik koji može stajati samostalno.

Mali esej o formatu

Disney, odnosno Marvel, ovaj format „specijala” nazivaju Marvel Special Presentation. Riječ je o seriji „televizijskih specijala”, odnosno – TV filmova, (najčešće dugometražnih) filmova produciranih posebno za televiziju, često s nižim budžetima i kraćim rokom za proizvodnju u usporedbi s kino filmovima. Njihovo trajanje najčešće je uvjetovano minutažom koju iziskuje mjesto u programskoj shemi (slot). Marvel je dosad na tržište plasirao tri takva „specijala”: Vukodlak noću (Werewolf by Night, 2022), Čuvari galaksije: Blagdanski specijal (The Guardians of the Galaxy Holiday Special, 2022) te, dakako, Punisher: Posljednje ubojstvo (napominjemo, pritom, da nema službene lokalizacije naslova – niti se čini da će je u budućnosti biti). Vukodlak traje 53 minute, Čuvari 42, a novi Punisher 51 minutu.

Zašto je to bitno? Za početak – struktura priče nužno je različita ako uspoređujete film kratkog i onaj dugog metra. Kratki će film najčešće biti koncipiran tako da ili dovodi do obrata, najbitnijeg elementa priče takvog tipa filma, ili kao „kriška života” (eng. slice-of-life), filma u kojem je izdvojen specifičan trenutak iz svakodnevnog ljudskog iskustva koji, iz ovog ili onog razloga, autor bira prikazati – što je preferencija većine europskih, pa tako i hrvatskih redatelja. Dugometražni klasični narativni film, s druge strane, u pravilu počiva na znatno rigidnijoj strukturi, često vezanoj uz model junakova putovanja. U hollywoodskoj tradiciji dugo je vrijedio gotovo matematički odnos između stranice scenarija i minute filma: jedna stranica scenarija približno odgovara jednoj minuti trajanja. Ako bi film od devedeset minuta predugo ostao u uvodu, publika bi mogla izgubiti osjećaj progresije; ako bi se ključni obrat dogodio prerano, ostatak filma mogao bi djelovati razvučeno — i obrnuto.

To, naravno, ne znači da svaki film mora slijepo slijediti takav obrazac. Mnogi ga veliki filmovi svjesno krše, pomiču ili izvrću, no da bi se pravilo moglo prekršiti, najprije ga treba razumjeti. Razlika između kratkog i dugog metra zato nije samo u trajanju, nego i u načinu na koji svaka od tih formi oblikuje priču. Dugometražni film mora dulje održavati gledateljevu pažnju, pa mu je potrebna složenija mreža uzroka, posljedica, preokreta i razvoja lika. Odabir metra, dakle, nije tehnički detalj, nego jedno od temeljnih pitanja filmskog pripovijedanja.

Međutim, koliko film mora trajati da bismo ga nazvali dugometražnim – ovisi o kriteriju. Danas se najčešće kratkim metrom nazivaju filmovi kraći od pola sata, a dugim metrom oni duži od sat vremena. Postavlja se, dakako, pitanje što je s onim uradcima koji traju između 30 i 60 minuta? Njih običavamo nazvati srednjemetražnim filmom, a takvi će filmovi strukturno uvijek biti puno bliži cjelovečernjem filmu no onom kratkom (zbog čega neki stručnjaci odbijaju srednji metar kao oznaku trajanja djela).

3.000 znakova kasnije: Punisher: Posljednje ubojstvo, kao i druga dva Marvelova specijala, srednjemetražni je televizijski film – i kao takav uspješno prati očekivanu strukturu tog tipa filmskog djela.

Upravo je tu ključ njegova uspjeha ili neuspjeha. Ako ga promatramo kao punokrvni dugometražni film, djelovat će nedovoljno razrađeno. Ako ga promatramo kao epizodu serije, djelovat će previše zatvoreno i samostalno. No ako ga promatramo kao ono što zapravo jest – srednjemetražni televizijski specijal – tada postaje jasnije zašto je koncipiran baš tako: ekonomično, linearno, bez većih narativnih digresija. Zbog toga je važno ne mjeriti ga istim kriterijima kojima mjerimo kino-film od dva i pol sata ili seriju od šest epizoda. Srednji metar ima vlastita ograničenja (i vlastite prednosti). A kada ih autor razumije, tih pedesetak minuta može biti sasvim dovoljno za priču koja ne pokušava biti šira no što jest.

Si vis pacem, para bellum

Napomena: tekst u nastavku sadrži spoilere

Radnja je jednostavna, gotovo ogoljena, i funkcionira kao zasebna cjelina: ne morate znati Castleovu biografiju, niti prethodno pogledati Punisher i Daredevil serije, da biste razumjeli što se zbiva. Film počinje međunaslovom koji nam govori da je namijenjen odrasloj publici, dok u pozadini čujemo taktove pjesme Mother američke heavy metal grupe Danzig. Pano sa slikama, prepun fotografija i konaca koji maltene evocira popularni meme iz Uvijek je sunčano u Philadelphiji (It's Always Sunny in Philadelphia), nabildani Frank koji ispija „žesticu” u kombinaciji s tabletama, zgibovima i popratnim povraćanjem – a potom razbija ogledalo i nastupa tišina. Dobro došli u novog Punishera.

Frank Castle (Jon Bernthal) vjeruje da je svoj osobni rat priveo kraju i na početku specijala zatječemo ga u stanju potpunog unutarnjeg raspada. U sličnom je stanju i „Mala Sicilija” kojom, nakon ubojstva obitelji Gnucci (hvala Frank!), vladaju kaos i bezakonje. Upoznajemo i beskućnika sa psom koji će minutu kasnije biti bačen pod kamion (pas, ne beskućnik). John Wick trop, dakako, ali čak i ako ste potpuno svjesni toga što vam film radi – svejedno ćete uhvatiti sebe kako zazivate osvetničko nasilje. Frank nam se za to vrijeme bori s halucinacijama i suicidalnim tendencijama... i to je prvih 20 minuta filma. Odmah potom upoznajemo se s majkom Gnucci, koju je Frank ostavio živu nakon krvavog pohoda na gangstersku obitelj. Ona traži osvetu: Frank joj je najmlađe dijete ubio u 18.47, pa će u 18.47 svi znati njegovu lokaciju. Glava mu je ucijenjena. Neka nasilje započne.

Koreografije borbi su odlične (MK2 bi mogao nešto naučiti). Djeluju kao da imaju stvarne posljedice, nisu jednostavan čin za našeg (anti)junaka te djeluju prljavo i ponižavajuće. Udarci imaju težinu, prostorije su tijesne, oružje ne izgleda elegantno nego funkcionalno. Frank redovito ostaje bez metaka i mora se osloniti na goloruku borbu i predmete iz neposredne blizine koje će učiniti privremenim oružjem. Kritike su gotovo jednoglasne u tome da je ovo među najnasilnijim kadrovima koje je Disney dopustio pod Marvelovim bedžom, a Bernthal je u Esquireu otvoreno govorio da ni sam nije vjerovao koliko će mu studio dopustiti. To nije nevažna činjenica. Punisher bez stvarne brutalnosti prestaje biti Punisher i pretvara se u još jednog namrgođenog Marvelovog lika. Ovdje se to ne događa. Ovdje se napokon osjeti da svaki Frankov ulazak u prostor znači stvarnu prijetnju. I za njega i za druge.

Ipak, ni akcija nije posve bez zadrške. Nije riječ o tome da nije dovoljno krvava – jest, definitivno jest – već u tome da neki gledatelji ističu da je CGI u pojedinim scenama nalik na međuscene s PlayStationa. Posrijedi je, zapravo, samo jedan kadar pada (i u određenim scenama lošiji dizajn zvuka) pa taj argument nije od presudne važnosti. U najboljim trenucima film podsjeti na ono što bi Punisher trebao biti: strogo organiziran urbani rat jednog čovjeka protiv svih. Ono što ga izdvaja unutar novijeg Marvela nije samo nasilje nego ton. Posljednje ubojstvo nema potrebu bježati u humor, rastakati napetost dosjetkama ili širiti priču prema većem univerzumu kako bi opravdao vlastito postojanje. Ima jasnog protagonista, jasan prostor, jasan psihološki problem i dovoljno samopouzdanja da ga ne razvodni u „sadržaj bez stvarnog identiteta”.

Film se uglavnom drži Frankova kvarta i njegove neposredne okoline, bez širenja prema većem Marvelovu pejzažu, a jedna od najvećih snaga specijala leži u tome što Bernthal vrlo dobro razumije u kojoj je točki Frank Castle danas zanimljiv. Nije zanimljiv kao čovjek koji još jednom ide osvetiti obitelj; to je odavno zatvoreno poglavlje i svako vraćanje na istu traumu lako bi se moglo pretvoriti u gotovo mehaničko ponavljanje. Zanimljiv je kao čovjek koji ne zna što ostaje kad osveta prestane biti jedini oblik identiteta. Film tu otvara pitanje koje je za Punishera možda i presudno: tko je Frank Castle kad više nema one prvotne mete, kad rat postane navika, a navika jedini način da ostane živ (nešto kao Narednik James, samo lošije). To je dobar temelj za priču i film ga, barem dijelom, zna iskoristiti.

Bernthal igra Franka kao umornog čovjeka čiji unutarnji motor i dalje radi na istom gorivu. U njemu je stalno prisutna neka kombinacija fizičke istrošenosti, gađenja prema sebi i gotovo automatske spremnosti na nasilje. Entertainment Weekly piše da je Bernthal za priču koristio i razgovore s veteranima poput Nicka Koumalatsosa, tražeći izvedbu koji će spojiti PTSP, osjećaj društvene odvojenosti i psihološki raspad. To se vidi. Frank nije samo ljut. On je čovjek koji više ne zna kako izgleda život bez rata, pa rat mora izmisliti i onda kad misli da je gotov. Tu se otvara i prva velika slabost specijala. Posljednje ubojstvo ponegdje previše vjeruje da sama prisutnost starih rana još uvijek automatski proizvodi emocionalni angažman kod gledatelja što je vjerojatno točno za gledatelje neupoznate s likom, no ne i za fanove stripovskog (anti)junaka. Obitelj, vojna prošlost, halucinacije, groblje, mrtvi suborci, psihički lom – sve je to materijal koji je Bernthal već prolazio, i to ponekad bolje, dublje i s više prostora u Netflixovoj seriji. Kad film inzistira na tomu da je Frank slomljen, a ne daje tom slomu neki novi podtekst, počinje djelovati kao da ponovno otvara iste ožiljke jer ne zna sasvim što bi drugo s likom. Druga polovica filma zato funkcionira bolje od prve.

Judith Light kao Ma Gnucci zanimljiv je, ali djelomično promašen potez. Na papiru je dobra ideja da Frank nasuprot sebi dobije figuru koja funkcionira kao nasilni, osvetnički reciprocitet, gotovo kao ogledalo. U praksi, lik ipak nema dovoljno prostora (ili ne koristi taj prostor maksimalno) da bi u srednjemetražnom formatu postao punokrvni antagonist. To nije fatalan problem, jer je Frank ionako u centru pozornosti, ali djeluje kao da je daljnja razrada Ma Gnucci ostala za neki drugi film ili novu sezonu seriju. I tu dolazimo do najvećeg problema Posljednjeg ubojstva.

Ovo je film, nije serija: ni u jednom trenutku nećete dobiti osjećaj da gledate epizodu serije jer specijal uistinu funkcionira kao samostalan film. No kraj priječi bezrezervne pohvale. Iako privid cirkularne strukture možete dobiti zbog povratka na lik beskućnika, jasno je da je kraj zapravo nagovještaj budućeg filma ili nove sezone TV serije (tzv. Marvelov klasik); više o tome možete pročitati ovdje. Drugim riječima, film ima drugačiji problem nego Peaky Blinders jer u Punisheru, umjesto završene cjeline dobivamo najavu, no bar smo izbjegli to da film izgleda kao tri spojene epizode serije.