Na ljeto 1945. godine u Novom Meksiku detonirana je prva atomska bomba, superoružje do tada poznato uglavnom iz spekulativne fikcije, a od tada dio stvarnosti koji devastira, ubija te započinje i završava ratove. Isto to superoružje postalo je predmetom fascinacije za film, posebno u žarnu znanstvene fantastike, ali i u akcijskim filmovima i film–noiru.

Ipak, nuklearna panika je ponekad bila i tema humorističnih filmova koji su joj pristupali s manje ozbiljnosti kao, primjerice, u komediji The Atomic Kid iz 1954. godine, ili čak s opreznim optimizmom kao što su to radili filmovi Odredište Mjesec (Destination Moon) i Putovanje na dno mora (Playout to the Bottom of the Sea). No, s razvojem sve moćnijih nuklearnih arsenala i filmovi na ovu temu su postali ozbiljniji i mračniji, a svijet su prikazivali u različitim stadijima propasti tijekom ili čak nakon nuklearnog uništenja.

Dr. Strangelove ili: Kako sam naučio ne brinuti i zavolio bombu (Stanley Kubrick, 1964.)

Tijekom prilagodbe romana Crvena uzbuna (Red Alert) Petera Georgea za filmsko platno, Stanley Kubrick je uočio apsurd doktrine uzajamno zajamčenog uništenja – vojne doktrine koja, kroz obostranu prijetnju nuklearnim uništenjem između Istoka i Zapada, za cilj ima očuvanje mira. Upravo je to presudilo da se Kubrick udalji od trilera i film pretvori u crnohumornu komediju sa satiričnim pogledom na hladni rat.

U središtu radnje su prijetnje nuklearnim napadom koje započne pomahnitali američki general Jack D. Ripper (Sterling Hayden), a Kubrick spektru bizarnih likova koje predvodi Dr. Strangelove (Peter Sellers) pridružuje elemente slapsticka i vrlo zanimljivu improvizaciju – Peter Sellers utjelovljuje čak tri lika. Dr. Strangelove također funkcionira kao metafora za mušku seksualnu tjeskobu kojoj Kubrick pristupa satirično.

Kritična točka (Sidney Lumet, 1964.)

Iako je izašao samo nekoliko mjeseci nakon Kubrickovog Dr. Strangelovea s kojim gotovo da dijeli premisu, politički triler Kritična točka umjesto farse o ljudskoj sklonosti samouništenju u ovoj temi pronalazi očaj. Nakon što tehnička pogreška američke nuklearne bombardere usmjeri prema Rusiji, predsjednik čiji lik utjelovljuje Henry Fonda je zajedno sa svojim bliskim suradnicima prisiljen donijeti niz teških i sve mračnijih odluka.

Sidney Lumet je radnju smjestio u bezlične kontrolne sobe i neprivlačne konferencijske prostorije koje postanu kulisom za uzaludne i duge rasprave o situaciji koja je ionako izvan bilo čije kontrole. Iako se razlikuju u tonu, Lumetova vizija nuklearne katastrofe s Kubrickovom dijeli osjećaj teške neizbježnosti, eskalirajući u kratkom vremenu od jednog običnog dana do mogućnosti totalnog nuklearnog rata.

Colossus: Projekt Forbin (Joseph Sargent, 1970.)

U svom je znanstveno–fantastičnom trileru Joseph Sargent nuklearnu paniku isprepleo s generalnim nepovjerenjem prema umjetnoj inteligenciji – monumentalnom superračunalu Colossus povjerena je kontrola nad kompletnim NATO-ovim nuklearnim sustavom, ali on ubrzo preraste u nešto više od bezumne mašine te se poveže sa svojim sovjetskim pandanom Guardianom i tako pređe granice mogućnosti koje je izvorno zamislio njegov izumitelj doktor Charles Forbin (Eric Braeden).

Programirani za održavanje trajne ravnoteže između Istoka i Zapada, Colossus i Guardian zaključe da je najbolji pokretač ljudskog napretka konstantna prijetnja nuklearnim uništenjem, pa nuklearne projektile usmjere prema njihovim bivšim gospodarima kako bi ponudili kolektivni napredak u zamjenu za njihovu potpunu pokornost.

Ratne igre (John Badham, 1983.)

Vrijeme hladnoratne i nuklearne panike se osamdesetih godina ispreplelo s paranojom vezanom uz hakerske napade, pa je Matthew Broderick u ovom tehno–trileru utjelovio lik adolescentskog hakera Davida Lightmana koji na svom osobnom računalu pristupi američkom nuklearnom arsenalu i gotovo izazove novi svjetski rat. Istovremeno fasciniran i skeptičan prema tehnologiji, John Badham je u Davidovu tehnološku pustolovinu uključio i zabrinjavajuću činjenicu da bi dijete koje samo želi igrati videoigru potencijalno bilo u stanju uništiti čitavo čovječanstvo.

Ratne igre su odrazile generalnu skepsu prema onodobnom prilično ležernom odnosu američke vlade prema doktrini uzajamno zajamčenog uništenja koju na momente pozicioniraju kao videoigru. Zanimljivo je da je iste godine kada je film izašao devetnaestogodišnji student na UCLA na svom osobnom računalu uspio hakirati američko Ministarstvo obrane.

Niti (Mick Jackson, 1984.)

Dok su se drugi filmovi o nuklearnom uništenju bavili perspektivom vlade i ljudi u poziciji moći, Mick Jackson se bavi pitanjem kako bi nuklearna apokalipsa izgledala običnim ljudima – stanovnicima u radničkom Sheffieldu suočeni su s vijestima o američko–sovjetskom sukobu, ali su primorani nastaviti sa svojim uobičajenim životima, sve dok sirene za zračnu uzbunu i sveopću paniku postane nemoguće ignorirati.

Niti odišu dokumentarističkim stilom i devastirajućim posljedicama koje nuklearne prijetnje imaju na obične ljude, a sličnom se tematikom bavio i film Dan poslije (The Day After) koji je, objavljen samo godinu dana ranije, prema memoarima Ronalda Reagana promijenio njegov stav prema nuklearnom ratu te ga ponukao na potpisivanje Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa 1987. godine.

Grimizna plima (Tony Scott, 1995.)

Objavljen četiri godine nakon raspada Sovjetskog Saveza, ovaj akcijski triler smješten je u postsovjetsku Rusiju u vrijeme kad se Hollywood morao suočiti s činjenicom da je njegov najdraži antagonist prestao predstavljati toliko veliku prijetnju.

Američka nuklearna podmornica podijeljena je različitim interpretacijama pitanja treba li ispaliti projektile na ruske ciljeve između kapetana Franklina Rasmeyja (Gene Hackman) i opreznog zamjenika zapovjednika Ronalda Huntera (Denzel Washington), a opstanak čovječanstva ovisi o tome čija će metoda ratovanja prevladati. Filmsku glazbu skladao je Hans Zimmer koristeći se primarno synth dionicama za što je nagrađen Grammyjem.

Trinaest dana (Thirteen Days, Roger Donaldson, 2000.)

Snimljen iz perspektive američke vlade, politički triler Rogera Donaldsona bavi se Kubanskom krizom s kojom su se John F. Kennedy (Bruce Greenwood) i njegovi najbliži suradnici suočili 1962. godine. Američki izviđački zrakoplov otkriva nuklearne projektile skriveno raspoređene u Kubi i, dok se svijetom rapidno širi nuklearna panika, američki državni i vojni dužnosnici se okupe kako bi pronašli način da izbjegnu nuklearnu apokalipsu.

Slično kao u Kritičnoj točki Sidneyja Lumeta, radnja Trinaest dana smještena je u zagušljive prostorije za sastanke u kojima se vječno raspravlja o situaciji za koju se nitko nije mogao pripremiti. Kako vrijeme odmiče, prijetnja postaje sve stvarnija i postaje očito da je sve krhko, a nuklearno uništenje udaljeno je samo jednu pogrešno interpretiranu zapovijed.