Ako ne po tragikomičnim, apsurdnim i briljantnim nezavisnim filmovima koje je do sad režirao s bratom Joshom, Benny Safdie je filmskoj publici poznat po svojim tendencijama da mainstream glumce pretvori u indie ikone – od Roberta Pattinsona u kriminalističkom trileru Paklena noć (Good Time, 2017.), zatim Adama Sandlera u Uncut Gems 2019. godine, do Dwaynea "The Rocka" Johnsona koji je, uz crnu kosu i protetiku, dobio i dodatnu mišićnu masu te čiji se izbor, osim na njegovu tjelesnu građu, uvelike oslanja i na metatekst Johnsonove hrvačke prošlosti. The Smashing Machine je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Veneciji na kojem su Dwayneu Johnsonu, prvi put u karijeri, osigurani gotovo petnaestominutni aplauz i ovacije festivalske publike te na kojem je Benny Safdie nagrađen Srebrnim Lavom za najbolju režiju.

Film započinje zrnatom videosnimkom prve amaterske borbe Marka Kerra, koja završi njegovom uvjerljivom pobjedom i protivnikovom ozljedom glave, dok u pozadini – u voiceoveru – u intervjuu opisuje vlastite borilačke strategije i odnos prema pobjedi, što ubrzo dobije i svojevrsnu filozofsku dimenziju. Osim što suviše detaljno opisuje nasilje i način na koji u ringu nanosi bol, on konceptu pobjede pristupa u psihološkom okviru, kao nametanju svoje fizičke volje svom protivniku. Ipak, The Smashing Machine se kasnije previše ne zamara psihološkim aspektima Kerrove borilačke karijere, kao niti njegovim unutarnjim sukobima, barem ne onoliko koliko se bavi onim vanjskim. Film se, doduše, ipak donekle bavi subjektivnim dubinama Kerrove osobnosti, posebno performativnom dimenzijom i duboko potisnutim bijesom, a Johnson je uspio utjeloviti nijanse koje su, iako su ostale neizrečene, izašle na površinu i narušile samokontrolu destruktivne mašine u ljudskom tijelu.

Film se temelji na istoimenom HBO-ovom dokumentarnom filmu iz 2002. godine, a žanrovski jednako odgovara i drami i sportskom biografskom filmu, ali nešto manje konvencionalnom. Naime, svi su elementi sportskog filma prisutni, ali su oni profesionalni manje naglašeni nego privatni, od Kerrove borbe s ovisnošću do turbulentne veze s djevojkom, a kasnije i suprugom, Dawn čiji lik utjelovljuje Emily Blunt.

Radnja je smještena između 1997. i 2000. godine i čitavo vrijeme održava ravnotežu između Kerrove borilačke karijere i privatnog života, iako su ponekad borbe koje se odvijaju u domu koji dijeli s Dawn u predgrađu Phoenixa brutalnije nego one u ringu. Kerr je već u samom uvodu predstavljen kao pobjednik, šampion koji niti hipotetski ne može razmišljati o tome da jednom izgubi u ringu, dok izvan njega, čak i u vlastitom domu, djeluje kao slomljeno biće u mišićnom oklopu. Njegov privatni život podrazumijeva strogo utvrđene režime i prehrambene navike koje dodatno opterećuju njegovu vezu – kada mu Dawn pripremi jutarnji milkshake s pogrešnim mlijekom, on ga bez reakcije prolije i napravi si novi, gotovo sablasno miran što samo dodatno uznemiruje njegovu djevojku.

Problem je, naime, u tome što Dawn njegovu borilačku karijeru vidi kao posao, dok je za Kerra to životni stil. Iako mu je posvećena i odana, Dawn ne razumije njegovo zvanje ni njegovu konstantnu potrebu za samoćom i fokusom, pa ostaje izvana i neprestano se trudi to promijeniti. Kad Mark ode u Japan kako bi debitirao na Pride Fighting Championshipu, ona pođe za njim kako bi ga iznenadila, ali on gotovo ni ne primijeti njezin dolazak, uronjen u strogo kontrolirano i izolirano stanje uma i koncentracije. Povrijeđena, Dawn prekine njegovo kontemplativno stanje i započne svađu koja režijski sliči onima u Uncut Gems i koja, konačno, utječe na njegove loše rezultate.

Dwayne Johnson utjelovljuje nestabilnu mješavinu snage volje, aktivne ravnodušnosti i emotivne izolacije s elegantnom jednostavnošću i razumijevanjem za natjecateljski proces. Mark čitavo vrijeme djeluje prisilno suzdržano i smireno, ali i kod najmanje nesigurnosti njegovu samokontrolu narušava potisnuti bijes koji nasilno i u fragmentima izlazi na površinu. Budući da se čak ni čovjek–mašina nije u stanju nositi s fizičkom, ali i emotivnom boli bez ikakve pomoći, on postaje ovisan o opioidima i, nakon što se jednom prilikom slučajno predozira, odlazi na odvikavanje. Film se, ipak, ni tada pretjerano ne zamara njegovom unutarnjom borbom, pa njegova rehabilitacija djeluje više kao racionalna odluka nego kao intenzivan fizički i mentalni proces. Upravo zato čitavo Kerrovo iskustvo na trenutke djeluje nedovoljno dramatizirano, a njegova nemogućnost prilagodbe životu izvan ringa djeluje nedorečeno, iako je konstantno prisutna.

Ipak, kad je u pitanju Markov odnos s Dawn, The Smashing Machineu ne nedostaje drama. Ono što mu nedostaje su jednostavni, svakodnevni razgovori i interakcije, ili barem prividan uvid u njihove zajedničke interese, iako nije isključeno da su iste stvari u ovom vremenskom razdoblju Marku Kerru nedostajale i u stvarnosti. S druge strane, njegov privatni i profesionalni odnos i veliko prijateljstvo s bivšim trenerom, a kasnije rivalom, Markom Colemanom (Ryan Bader) djeluju nedovoljno naglašenim, a ponekad i površnim. Ti osobni elementi nedostaju i u scenama borbe. Naime, iako su vizualno prljave i brutalne te precizno režirane, nedostaju im emocije i entuzijazam i poneko ekstremno iskustvo. Ovo vrijedi čak i za posljednju prikazanu borbu – 2000 Pride Grand Prix koji je uslijedio nakon što je Dawn, zbog suicidalnog čina tijekom jedne od svađa, hospitalizirana. Dramatični elementi su tu – Mark se osjeća krivim zbog sudbine vlastite djevojke, u ringu gubi fokus i konačno izgubi, dok se Mark Coleman istovremeno kvalificira u finale i osvoji natjecanje. Ipak, svi ti elementi na kraju djeluju fragmentirano i antiklimaktično, kao da nisu u potpunosti surađivali kako bi ostvarili katarzično i emotivno iskustvo publike. Mark Kerr je ostao iznevjeren i s nekoliko šavova na licu, ali neobično oslobođen i iskreno sretan zbog Colemanove pobjede.

Iako se fragmenti potencijalne inspiracije mogu povezati s Razjarenim bikom (Raging Bull, 1980.) Martina Scorsesea ili s Hrvačem (The Wrestler, 2008.) Darrena Aronofskog, The Smashing Machine svoj specifičan stil i vizualni jezik dijeli sa Safdiejevim prethodnim filmovima – filmska fotografija je zrnata i dokumentaristička, glazba, premda je potpisuje Nala Sinephro, sliči na soundtrack koji je za braću Safdie skladao njihov dugogodišnji suradnik Daniel Lopatin (Oneohtrix Point Never), a kamera je hektična (sveprisutni su kadrovi snimljeni iz ruke, intenzivni krupni planovi i nagli zoom-inovi).

Budući da filmska kritika o Dwayneu Johnsonu već govori kao o potencijalnom kandidatu za nagradu Akademije, njegovu se glumačku izvedbu s pravom može opisati kao predanu, autentičnu i energičnu, posebno jer već samom svojom pojavom utjelovljuje u scenariju neizrečene dijelove Kerrove životne priče.

Ukoliko The Smashing Machine bude nominiran na sljedećim dodjelama Oscara, vrlo je vjerojatno da će se Benny Safdie u istim kategorijama natjecati s bratom Joshem Safdiejem čiji je film Marty Supreme prije samo nekoliko dana premijerno prikazan na New York Film Festivalu, a zanimljivo je da se također radi o sportskom biografskom filmu čiju naslovnu ulogu tumači Timothée Chalamet. Bez obzira na potencijalne buduće nagrade, ova je sportska drama do sad ostvarila velik uspjeh te dobila brojne pozitivne recenzije, a Marku Kerru je osigurala ime i među širom filmskom publikom.