Iz svjetlosti - vodik

Zanimljiv clanak.

Jedno pitanje, kakva rjesenja postoje za skladistenje vodika?

Negdje sam citao da ima problema pri skladistenju jer vodik voli curiti, odnosno zbog velicine molekule tesko ga je zadrzati.

Vodik je nezgodan plin, to je točno. Lako prolazi kroz sve i svašta zbog svojim malih molekula. U tekućem stanju ima gustoću od samo 0,07 g cm-3, a usto se može dobiti samo umjetnim putem. No unatoč svemu tome ne bih bio toliko pestimističan kao čitatelj prije mene. Treba naime znati da ima mnogo otpadne električne energije s kojom elektrane ne znaju što će (pa je puštaju neiskorištenu u tlo). Nju bi bilo najlakše pretvarati u vodik, jer skladištenje energije u obliku vodika ipak je jefrinije nego skladištenje u električne baterije. Problem obnovljivih izbora sasvim sigurno nećemo riješiti na jedan način, nego na mnogo. U tom obilju metoda bit će mjesta i za vodik. 

Prioda je istraživanja, kako u znanosti tako i u tehnici i tehnologiji, da nikad ne znaš što se iza brda valja. Da je netko u doba braće Wright rekao kako će avioni za manje od sto godina nositi preko oceana za nekoliko sati stotine putnika iz Europe u Ameriku i potpuno istisnuti parobrode rekli bi mu da je sto posto lud. I to s punim pravom, jer je su prvi avioni imali motore od 20 KS, a rušili su ih naleti vjertra i krtičnjaci na sletnim stazama. Mi ne znamo dokle će vodikova tehnologija napredovati i gdje će sve naći primjenu. Evo, na zagrebačkom strojarskom fakutetu razvijaju bicikl s pomoćnim motorom na vodik. Reverzne elektrane su dobra stvar za skladištenje viška električne energije no kako ćete takvu elektranu napraviti u zamljama poput Saudijske Arabije? Konačno, i voda je vrijedan resurs, a izgradnja hidroelekrana ne može ići u nedogled. 

Ta ideja se mota i samo za proizvodnju električne energije već jako dugo.

Mislim da prvi prototipovi su nastali 1999. ako se dobro sjećam jednog predavanja.

S tim da im maksimalna teoretska iskoristivost može iznositi čak oko 86% (gledano na ukupnu insoliranu energiju na ploču, međuslojevi imaju različite efikasnosti).

Problem je kaj bi se ogromni dio spektra preklapao s ovim za proizvodnju vodika tak da bi bilo efikasnije onda koristiti dva odvojena sistema.

Ja ne mogu u ovoj rubrici pisati o drugome nego o znanosti: što znanstvenici rade i do kojih su rezultata došli. Do znanstvenog otkrića ne dolazi se na način profesora Baltazara, da čovjeku odjednom nešto padne na pamet - i gotova stvar. Znanost ne nastaje ex nihilo nego se postepeno gradi na rezultatima prethodnika. To što netko ima drugu predodžbu o tome, nije moja krivnja. Nakon 40 godina bavljenja znanstvenim radom teško će me neki laik uvjeriti da on bolje zna što je to znanost i znanstveni rad od mene - ili bih mišljenje takvih trebao  prihvatiti "jer je kupac uvijek u pravu". 

 A zašto bi nekom (teškom) laiku bilo bitno zašto je tu sad, baš ono - fosfor? Ono kao - da je željezo, magnezij, natrij - to je već ok. Ali brate mili - FOSFOR!? E to je već...

Stvarno, kakve koristi osoba van struke može imati od te informacije?

Znamo da je svim trima tvarima zajedničko je da su u njihovim molekulama atomi povezani u heksagonsku mrežu, što možda pomaže apsorbciji vidljivog i infracrvenog zračenja. Kako su se igrali sa omjerom, tako su se možda igrali i sa tvarima - a možda su te tvari već poznate iz prijašnjih istraživanja. I znamo da sve tri tvari trebaju da bi pločica imala dovoljno jaku aktivnost za razlaganje vode.

Detaljnije od toga stvarno ne treba.

Hajdemo spustiti loptu. Čitatelj pita zašto spominjem fosfor. Pa fosfor je biogeni element, glavni sastojak našega tijela, koje se obično kemijski krati kao CHONSP (ugljik, vodik, kisik, dušik, sumpor i fosfor). Usto je fosfor jeftin i pristupačan element. Sve u svemu još jedan korak prema nečemu korisnom. Nije opet na meni da znam koliko tko od čitatelja zna i koliko ga što zanima, moje je da opišem istraživanje što jasnije i da ga smjestim u što širi kontekst - a na čitetelju je onda da prema pročitanome izgradi svoj stav. Može se doduše pisati čisto reporterski bez ulaženja u narav fizičko-kemijskog procesa, no onda to više nije popularizacija znanosti. I na kraju bih htio reći i to kako pravo zanimanje za znanost dolazi od znatiželje, a ne od (ponekad nerealnih) očekivanja o njezinoj primjeni.  

 'Ajd, bolje ikad nego nikad dobiti odgovor.