Niti od ulančanih molekula - za kirurški konac

nekad bi se prvo pojavio problem a zatim znanost upregnula riješiti ga. sad je obratno: znanosti je uglavnom dosadno pa se igra i pronađe "rješenje" a tek onda se nalazi problem (svrha). život bez marketinga bio je prekrasan. kako to da se (ovaj put) nisu sjetili "ulančanih molekularnih baterija"? 

Ovo što kaže Ajar nije točno, uvijek je bilo mnogo više znanstvenih radova koji su se bavili čisto znanstvenim problemima od onih koji su se bavili primjenjenom znanošću. Riječ je o tome da se ukus publike promijenio, pa javnost od znanosti stalno očekuje da brzo i učinkovito nalazi rješenja za probleme koje se u društvu i tehnici pojavljuju. Najvažnije je međutim u znanosti postaviti problem, tj. pronaći novo područje istraživanja bez obzira na moguću primjenu. Tako je i s ovim istraživanjem. Moglo bi se iskoristiti i za proizvodnju novih vrsta implantata, kako ja to vidim, no i za mnogo drugog - što ne vidim. Možda se ne može iskoristiti ni za što, no može dati inspiraciju nekome da napravi nešto o čemu nitko ništa ni ne sluti. Znanost ne napreduje tako jednostavo, tehnološki problem -- znanstveni problem --- znanstveno rješenje --- tehnološko rješenje. Bolje bi se to moglo opisati ovako: postavljanje znanstvenog problema --- rješenje znanstvenog problema ---- širenje kruga znanja ---- razmišljanje o mogućnosti primjene --- primjenjena istraživanja --- tehnološko rješenje. Veze između znanstvene teorije i primjene vrlo su kompleksne i nepredvidive. Satelitska navigacija se osniva i na teoriji relativnosti, no Einstein  je nije postavio zato da bi ljudi za 100 godina mogli jedni druge lakše ubijati krstarećim pojektilima, nego zato je je htio rješiti dječje pitanje "Bismo li se vidjeli u zrcalu da putujemo brzinom svjtlosti?" Ima takvih primjera bezbroj, treba samo čitati knjige iz povijesti znanosti.