Roditeljstvo jedna od najgorih stvari koje vam se

Zanima me odnosi li se ovo "istraživanje" i ova "znanost" na većinu roditelja u svijetu, odnosno na afričke i azijske roditelje.

Ponosan sam roditelj djevojčice koja ima tri tjedna...

Roditeljstvo je najljepša stvar koja mi se dogodila.Sve ostalo postaje sporedno...

Nedugo nakon što mi je brat poginuo, supruga je ostala trudna i ta vijestme nije razveselila niti najmanje. Iskreno to razdoblje mi je bilo sve samo ne lijepo. Smrt brata me zadesila u trenutku kada sam već lagano stao na noge, zbog pokojnog prijatelja koji nije napunio ni 19, a počinio je samoubojstvo. 

Tih mjeseci dok je bila trudna su bili mi pakao u glavi. Od buđenja u 2-3 ujutro bez razloga do toga da mi se po glavi vrti što sve može poći krivo tokom trudnoće, tokom poroda i nakon trudnoće... Previše zaista svega. 

Kada se mali rodio, trebalo mi je desetak dana da se naviknem da je on tu. S vremenom sam se navikao, nakon toga malog počeo voljeti. Sada ima trenutaka da bih ga najrađe otresao od zid i bacio kroz prozor jer digne tlak (uskoro ima 18 mjeseci), ali na kraju ga ne bih mijenjao nizašto. Jer više ima lijepih trenutaka s njime nego ovakvih di me ispizdi do kraja. 

Naslov "Roditeljstvo jedna od najgorih stvari koje vam se mogu dogoditi, tvrdi znanost" je običan clickbait koji ima malo veze s navedenom studijom, a nikakve sa zdravim razumom. "Tvrdi znanost" je obična glupost. Ne, ne tvrdi znanost, nego tvrde stanoviti Rachel Margolis i Mikko Myrskylä u svojoj studiji. Što tvrdi znanost kad se uzmu dvije studije s oprečnim zaključcima?

OK, zaključak je da zadovoljstvo životom padne nakon rođenja prvog djeteta. Ako se nisi snašao u tome, manje su šanse da ćeš ići na drugo djete. No shit, Sherlock.

Ali što ako uzmemo dulje razdoblje? Vjerujem da djeca nisu tako loše ulaganje u zadovoljstvo života preko svega. Isto tako, siguran sam da bih mogao naći studiju u kojoj "znanost" tvrdi upravo ono što želim potvrditi - bez obzira što to bilo. OK, možda s izuzetkom toga da je Zemlja ravna ploha.

Ja i supruga smo potpuno suprotni od roditelja s djecom.

Prvo što ne volim da nama netko dosađuje i djeli savjete oko djece, a to ni mi ne radimo.Na kavama ne trebamo samo pričat o djeci, i "maltretirati", ljude koji ih nemaju.Ima i ostalih tema.

Drugo...dobili smo djete ali ne znači da je život stao.I dalje imamo neke svoje hobije, pokušavamo sve to uskladiti.Ona nam je sad centar svijeta i najveći problem je hranjenje...kad krene jest kasice i sl za 6mj bit će lakše.

Trece...dobili smo djete iz ljubavi a ne iz slučajnost.U braku smo 8 godina i to nam je prvo djete.Nismo se oženili zato jer smo morali nego jer smo htjeli.

Četvrto...mislim ici na porodiljni drugih 6mj jer zelim i ja dozivjet to odrastanje vlasite kcerke.

U svakom slučaju nama je to velika sreca i veselje kao i blizoj obitelji jer je to svima prva unuka.

Mislim da većina problema imaju parovi koju su djete dobili slučajno...a ima 2 frenda baš s takvom situacijom...

Pa nije tu u pitanju komparacija, vec cisto pitanje sto je osobama lakse podnijeti...

...što ne znaci da ne bi zabrali ono sto im je dugorocno teze podnijeti, tj. rodjenje djeteta, a ne smrt bliske osobe

Da li je itko spomenuo da puno mladih roditelja prije trudnoće žive kao da nema sutra? Svaki vikend vani, nerijetko spavanje do podne, rad samo kad im je to zadnja opcija itd.? I što onda očekuju, da će takvi biti očarani i sretni kad imaju jednu od najvećih obvezi koju netko može imati u životu? Nema više izlazaka vani, nema više ležanja po cijeli dan (i kako Friday kaže, ni po cijelu noć), nema više kukanja i bolikurčenja, i onda normalno da su ljudi manje sretni. Kad vidim roditelje koji su ljudi moje generacije, često mi je žao te djece, pošto ih roditelji naslikavaju i stavljaju na fejs, pa neke šetnjice do kafića gdje djete leži u kolicima i bulji u strop dok mama i tata pričaju 4 sata o glupostima za koje nikog nije briga. Prije par godina sam čuo od prijateljice da je neka žena (starija od mene, ali opet nije u 30.-ima) djetetu, kada je ono plakalo dok je ova bila na kavi kod druge prijateljice (jer, naravno, roditelj nema pametnijeg posla nego ić na kave) puštala na mobitel zvuk usisavača ili nekog drugog predmeta koji zuji jer je na internetu pročitala da taj zvuk umiruje dijete.

Naravno, ovo nije slučaj kod svih, ali je prisutno u zabrinjavajuće velikom broju roditelja. Tako da mislim da roditeljstvo nije niti približno jedna od najgorih stvari koja se nekome može dogoditi, nego jedna od najboljih i najljepših, a to što je netko takav da mu se tinejdžersko zajebavanje produži i do 25.-e je njegov problem, a ne problem djeteta.

Dakako, tu se ne ubrajaju neplanirane trudnoće, ali i u tom slučaju se treba otresti tih starih navika i kroz tih 9 mjeseci se maksimalno pripremiti na dolazak djeteta i novi život, bez obzira koliko taj rok (pre)kratak bio. 

Da se razumijemo, i ja sam mlad, i ja volim svako toliko otići i na kavu/nogomet s prijateljima, i otić van jednom u mjesec ili dva, i nikada nisam osjetio želju da budem roditelj. Možda se to promjeni kroz slijedećih 7-8 godina, ali dotada se želim oformiti kao odgovorna osoba koja će tu obvezu moći ispunjavati. Čak i kada se igram s bratićevim sinom nemam nikakvu tendenciju da želim imati svoje dijete, ali još uvijek ga volim i drago mi ga je vidjeti i provoditi vrijeme s njim, igrati se, hraniti ga (iako njegova mama kaže da želi da "mali" jede sam, ali eto, meni je drago kada on sjedne kod mene i kaže mi da želi papati :) ), no jednostavno mislim da trenutno nisam u pravom vremenu za to. Svačije pravo vrijeme je drukčije, netko je na to spreman s 20 godina (znam takvih ljudi i nevjerojatno su dobri roditelji) a netko tek s 30 (što vjerujem da ću ja biti haha) 

Btw, samo jedno je tačno - u finansijskom smislu, djeca su najgora investicija :)

 Ja sa svojih 27 godina nemogu vjerovati da su moji roditelji već imali mene. Ne mogu zamisliti tu odgovornost u ovim godinama. Previše obaveze mi je i imati mačku.

 Da, kad djeca cicaju i penzije