Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici

poruka: 10
|
čitano: 399
1
+/- sve poruke
ravni prikaz
starije poruke gore
Ovo je tema za komentiranje sadržaja Bug Onlinea. U nastavku se nalaze komentari na "Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici".
4 godine
offline
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici
Uspjeh kemičara s Ruđera dokaz je da se i kod nas može - kada se hoće. Uzroke uspjeha trebalo bi malo dublje istražiti, ali ja ga vidim u tri faktora: 1.) veze s inozemstvom, još od doba kada je Ruđer bio "atomski institut" pa su se Ruđerovci doškolovali na najboljim sveučilištima, 2.) veza s fakultetima i industrijom i 3.) utjecaj u organskoj sintezi nobelovca Preloga koji kod kojeg se školovalo mnogo naših kemičara. U slučaju Laboratorija za zelenu kemiju vidi se i to da se Ruđerovnci bave najaktualnijim istraživanjima, pa je očito - uz kvalitetu - i to razlog zašto se njihovi radovi lako prihvaćaju u američkim časopisima.
 
8 0 hvala 0
11 godina
offline
Re: Priznanje Američkog kemijskog društva znanstve
Meni se čini da je mastermind iza ove priče Tomislav Friščić.
Moj PC  
0 0 hvala 0
4 godine
offline
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici
Ne znam tko je mastermind, ako bi itko bio mastermind! Ima jedna stara mudrost s kojom počinje "Ana Karenjina": "Sve sretne obitelji slične su jedna drugoj. Svaka nesretna nesretna je na svoj način". Tako je i sa svim dobrim stvarima. Zašto su merecedes ili BMW dobra kola? Zato što u njima sve štima. Ako nešto ne štima, onda se istražuje što ne štima i zašto ne štima. Može čovjek biti ne znam kakav genijalac, pa opet ne može ništa ako je okružen ljudima koji mu podmeću nogu. U našim institutima i na faultetima postoje dvije skupine ljudi, praktički dvije stranke, stranka radnika i stranka neradnika. Ovi prvi su maljivi, entuzijastični, zaljubljenici u svoj posao. Oni drugi su pak motivirani sigurnim zaposlenjem, slobodnim radnim vremenom, pristojnom plaćom. Tim drugima, neradnicima, u interesu je da rade što manje, a i da drugi rade što manje kako bi se što manje vidio njihov nerad. Uspjehom "radnika" osjećaju se ugorženi jer taj uspjeh pokazuje da se i u našim uvjetima može nešto učiniti. Sjećam se sjednica znanstvenog vijeća. Stalno su na tapetu bili radnici, dok su se neradnici povukli u mišje rupe. Jedna se naša znanstvenica posvađala sa šeficom, a ona joj - protiv svakog prava - zaključala radni stol i tako joj onemogućila bilo kakav rad. Ova se buni, hoće raditi, pa je problem. No nisu bili problem znanstvenici koji po sedam godina nisu objavili niti jedan znanstveni rad, a za cijelo su to vrijeme primali palću, baš kao i oni koji su objavljivali po četiri rada - godišnje. Njih nitko na red nije zvao. No ipak se sada promijenilo na bolje jer su uvedene nagrade za najbolje radnike, a i druge metode stimulacije. Bez toga, sustava stimulacije, ne ide se na bolje ni u znanosti, ni u zdravstvu, ni u školstvu, ni u sudstvu - nigdje.
 
9 0 hvala 1
10 godina
online
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici

da nadopunim, uz stimulaciju najboljima, treba dati i otkaz najgorima, da se oslobode mjesta za mlade...

 

nitko nije nezamjenjiv, ali je glupo da loši koče ostale... prije svega one koji žele raditi najbolje što mogu s resursima na raspolaganju...

Ju je je? Je ju je!
Moj PC  
5 0 hvala 0
4 godine
offline
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici
Lijepo je reći da treba izbaciti najgore radnike, ali tko će to i kako učiniti? Može se protiv njih povesti disciplinski postupak, ali i za to treba imati osnova. Na kraju se takav radnik (neradnik) može žaliti preko sindikata, pa opet nikome ništa. Šef ili diretkor može biti ambiociozan i energičan, ali opet ne može ništa napraviti ako ga radnici ne podržavaju. (I direktoru se može podmetati noga.) Jedini način da se ljudi motiviraju za rad je ako im je stalno pred očima propast poduzeća i u vezi s time gubitak radnoga mjesta. Onda su svi solidarni i motivirani za rad, poput vojnika u bitci ili mornara u oluji. Toga može biti privatnim poduzećima, ali ne i u državnima. Je li tko čuo da je neki službenik dobio otkaz zbog nerada? Ili zato što je slabo, nestručno i ofrlje radio? Radi se tek toliko da se ne može reći da se ne radi ništa. Primjeri? Pa mogao bih o tome i knjigu napisati.
 
0 0 hvala 0
10 godina
online
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici

ali ljudi su društvene životinje...

 

ako netko ne prihvaća od svojih kolega da treba bolje ili drugačije raditi (ne govorim o odabiru biljaka, ili većem neredu na stolu - govorimo o opipljivim rezultatima rada), onda ga se ostracira...

 

žalim, sko drugačije ne ide... uostalom bič je izmišljen za stoku, na stoci ga treba i primijeniti

Ju je je? Je ju je!
Moj PC  
1 0 hvala 0
4 godine
offline
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici
A što ako su kolege kao i on? Što ako je klima u poduzeću takva da potiče nerad? Što ako su baš radnici predmet sprdnje? Joj, joj, joj... vidio sam toga dosta! Uveli su nekakvo bodovanje po publikacijama, uveli raznovrsne indekse utjecaja. Rezultat? Vrhunski znanstvenici su počeli - poput djece - pisati rang-liste (svaki prema indeksu koji mu se činio za njega najpovoljniji) dokazujući da je baš onaj, koji o tome piše, "najveći hrvatski kemičar". I dok su oni najbolji međusobno prosipali žuč i jal, oni najgori radili su kao što su i do tada radili, naime nisu radili ništa. Znam slučaj kada se šef nepovoljno izrazio o radu svoje suradnice, a ona njega na sud - zbog mobbinga. Kad bi ljudi bili "socijalne životinje" u tom smislu u kojem govorite, ne bi se nijedan spiker usudio više pojaviti na televizijskom ekranu. Takvima nije stalo što ljudi (gledatelji, kolege) misle o njihovom radu. I jesu zapravo pametni. Zašto bi netko za istu plaću radio više, kad može raditi manje? No o tome sam mnogo pisao, i još mnogo pišem u časopisu "Kemija u industriji" (ribrika Mišljenja i komentari), pa mi se ne da ponavljati. (Inače, ovo "moralno" - sram te bilo što ne radiš - poticanje na rad zapravo je diktatorski sistem, kada šef (poglavar države, Fuhrer, Duce, Poglavnik) glumi autorirativnog oca. Takvo je vođenje ekipe zapravo djetinjasto - i efikasno samo dotle dok suradnici emotivno ne sazriju.)
 
2 0 hvala 0
10 godina
online
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici

OK, slažem se da je nerad kao i gravitacija, samo se nakuplja, ali iskreno,  nigdje nisam radio gdje je bila takva prevladavajuća atmosfera na nivou cijele firme, čak niti odjela...

 

uvijek je bilo "specijalaca" koji su imali bolji tretman po babi i stričevima, ali sam bio prvi koji im je u lice rekao što ih ide...

 

ja bih svakome "svome"  dao šansu, ali ne sinekuru, a osobito ne takvu koja ga abolira od bilo kakve odgovornosti za nerad...

Ju je je? Je ju je!
Moj PC  
1 0 hvala 0
10 godina
offline
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici

Nazalost ne postoji univerzalni metar pomocu kojeg bi se izmjerio rad/nerad. Znanost je postala kompleksna do te mjere da neki znanstvenici iskreno i marljivo decenijama rade na nekom problemu bez opipljivog rezultata.

 

Zato postoji hijerarhija i sefovi da procijene marljivost radnika.

 

Trenutno radim u kompaniji gdje jednom godisnje se provodi evaluacija mog rada i o kojoj direktno ovisi da li cu dobiti novi ugovor na potpis. Kombinirano sa pristojnom placom ( pod pristojnom smatram onu za koju mi je stalo da ju ne izgubim) i dobiti ce se maksimalni trud radnika.

 

U ovih 5 decenija zivota naucio sam da ljudi na radnom mjestu bez pravednog i cvrstog nadzora uvijek ce teziti "zabusavanju" (govorim o vecim kolektivima gdje mogucnost kamufliranja nerada puno veca) i tu nema pomoci, usudio bih se genetiku okriviti.

 

 

Zao mi je, ali izgleda da u 21.stoljecu jos uvijek je najefektivnija metoda "mrkve i batine"

With the anonymity of the internet where one can be anything they want, it constantly amazes me how many choose to be assholes.
 
0 0 hvala 0
4 godine
offline
Priznanje Američkog kemijskog društva znanstvenici
Mrkva i batina - to je prava riječ! Bio sam u Americi. Tamo ako ne dobiješ projekt, gubiš radno mjesto. Ovdje ako ga ne dobiješ, radiš što i radiš do tada (tj. ne radiš ništa), a uvijek se možeš izvlačiti da nemaš novca za ostvarenje svojih "genijalnih" zamisli. A ako dobiješ međunarodni projekt? (Dobro zvuči, što ne?) Dobiješ novce, ali te novce možeš trošiti samo na službena putovanja. To mu dođe kao nekakva stimulacija. A onaj tko ne voli putovati? (Ima i takvih.) Čime ćeš ga stimulirati? A ovo da je vrijednost znanstvenog rada teško procijeniti, posve je točno, pogotovo kada se to pokušava izvesti birokratkskim sredstvima. No znanost je birokratizirana, a znanstvenici su postali državni službenici - pa se tako i ponašaju, kao birokrati. Treba imati veliki broj radova? Lako: pripisat ćemo se svi na rad, bez obzira što je tko i što radio. Dođe molba za izbor u više znanje. Piše: "Suradnik je aktivno sudjelovao u znanstvenom radu." Ja pitam: "Znači li to da se može u znanstvenom radu i pasivno sudjelovati - tj. gledati kako drugi rade?" I to se može. Nedavno mi je u ruke dospio članak nekog austrijskog znanstvenika o pojavi koja se zove "guest/ghost autoship", koja se sastoji od toga da stavljaš za autore ljude koji s istraživanjem nemaju veze (guest) ili čak ne postoje (ghost). Ljubav prema znanosti, koja proizlazi iz znatiželje, jedina je prava motivacija za znanstveni rad. No to je moguće ostvariti jedino kada bavljenje znanosti postane hobi, kao u 18. -19. stoljeću. Tempi passati...
 
5 0 hvala 0
1
Nova poruka
E-mail:
Lozinka:
 
vrh stranice