Prvo mi je pao na pamet Zakon o elektroničkim medijima.
U smislu tog zakona mediji su audiovizualni programi, radijski programi i elektroničke publikacije.
Elektroničke publikacije su: „urednički oblikovani programski sadržaji koji se objavljuju dnevno ili periodično putem interneta od strane pružatelja elektroničkih publikacija u svrhu javnog informiranja i obrazovanja.“
Prema tom zakonu pružatelji medijskih usluga dužni su objavljivati program na hrvatskom jeziku ili u prijevodu na hrvatski jezik.
Prema mom tumačenju tog zakona, moj website nije medij. Radi se o statičnoj web stranici (nema nikakvog periodičnog objavljivanja članaka). Upišete zdravstvenu tegobu u tražilicu na stranici i kao rezultat dobijete moguće opcije tretiranja navedene teboge. S naglaskom na komplementarnu medicinu. Ja sam aromaterapeut.
Stranica će u početku biti nekomercijalna (bez oglasa i ikakvih prihoda). Tek ako raste broj publike pretvorila bih ju u komercijalnu i otvorila d.o.o.
Zatim, Zakon o trgovačkim društvima određuje što sve poduzeće mora objaviti na svojim web stranicama (npr. naziv tvrtke, uplaćeni temeljni kapital, ime člana uprave...). Ne vidim da spominju jezik. Što se tiče jezika vidjela sam različite kombinacije prezentacijskih stranica poduzeća. Neki imaju internet stranicu samo na hrvatskom, neki na hrvatskom i nekom stranom jeziku, a par puta sam naišla i na slučaj da je prezentacijska stranica firme samo na engleskom ili samo na njemačkom jeziku (bez verzije na hrvatskom iako je firma registrirana i posluje u Hrvatskoj). Međutim, moja stranica nije prezentacijska stranica firme.
Znam da brojni hrvatski blogeri pišu blogove na engleskom jeziku. Međutim, ova moja stranica nije niti blog.
Ako hrvatska poduzeća smiju izvoziti fizičke proizvode po cijelom svijetu (postoje i naša poduzeća koja imaju stopostotni udio izvoza u prodaji), ne znam zašto „proizvod“ na internetu ne bi smio biti namjenjen svjetskom tržištu.
Ne želim odustati od stranice na engleskom jeziku. Radije ću emigrirati.