U četvrtak, drugog srpnja, uz travnjak stadiona BMO Field u Torontu, za vrijeme utakmice Portugala i Hrvatske, među stotinama fotografa naslaganih uz aut liniju, jedan se čovjek nije uklapao. Dok su svuda oko njega škljocali aparati sposobni snimiti po sto sličica u sekundi, on je klečao pognute glave, prekriven tkaninom, i strpljivo namještao mijeh sklopive kamere starije od gotovo svega što je taj stadion ikad vidio. Kamera je proizvedena 1930., iste godine kad se u Urugvaju odigralo prvo Svjetsko prvenstvo u povijesti.

Čovjek pod platnom zove se Fareed Kotb, tridesetdevetogodišnji sportski fotograf iz Kaira. Iza sebe ima dva svjetska prvenstva, rusko i katarsko, i šesnaest godina iskustva na travnjacima Afrike i svijeta. Za treće je htio nešto drukčije. Nije htio brže, htio je nešto povijesno. Palo mu je na pamet nešto naizgled neizvedivo: povezati se s onim prvim prvenstvom od prije gotovo sto godina tako da moderni spektakl snimi aparatom napravljenim baš 1930.

Kamera koja je već jednom bila na travnjaku

Godinu dana tragao je za pravim primjerkom. Našao ga je u Kairu, na tržnici starih fotoaparata, u velikoj kutiji među desecima drugih: Zeiss Ikon Ideal 250/11, crni emajl i nikal, koža sitnoga zrna i mijeh nabran poput harmonike. A onda je uslijedio trenutak od kojeg čitava priča dobiva elemente dobrog romana. Istražujući serijski broj, Kotb je otkrio da je upravo taj primjerak nekoć pripadao fotografu koji je njime snimao egipatske nogometaše. Iste one koji su na Svjetskom prvenstvu 1934. u Italiji postali prva afrička reprezentacija na tom natjecanju, i kasnije na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. Kamera se, dakle, nakon gotovo devedeset godina vraćala poslu za koji je davno bila stvorena.

Jedan kadar u minuti

Rad s takvom kamerom nema veze s brzinom modernog fotografiranja. Originalno građena za staklene ploče formata 13×18 centimetara, morala je biti prilagođena da prima suvremeni listić filma, 10×15 centimetara i 4×5 inča. Kad se otvori mijeh, na matiranom staklu pojavi se slika naglavce i obrnuta, pa se preko glave prebacuje crno platno da bi se uopće moglo kadrirati i izoštriti rukom. Ekspozicija se računa napamet, bez svjetlomjera. Umeće se teški držač s listićem filma, izvlači se tamna zaklopka, i tek onda slijedi snimka.

Cijeli taj obred traje otprilike minutu po kadru. Objektiv se ne može hitro okrenuti za loptom, nego se unaprijed odabere komad travnjaka i čeka da akcija sama uđe u kadar. Film je crno-bijeli, Foma Fomapan 100 i Ilford HP5 Plus 400, razvijen ručno u klasičnom Kodak D-76 razvijaču u kairskoj tamnoj komori, pa skeniran na Epson V750.

Svaka je fotografija plod odluke, čekanja i vjere. U Torontu, gdje je snimao Portugal i Hrvatsku, nastalo je svega deset kadrova. U Vancouveru četrdeset.

Put koji nije bio lak

Osim tehničkih prepreka i logistike prijevoza osjetljivog filma, Kotba je četiri puta odbio američki konzulat u Kairu. San o snimanju utakmica na američkom tlu i velikog finala ostao je neispunjen. Umjesto da odustane, svu je energiju preusmjerio na utakmice koje je ugostila Kanada, i upravo je ondje, pod crnom tkaninom uz travnjake BMO Fielda i BC Placea, snimio fotografije koje sada obilaze svijet. Milijuni ljudi, i onih koji vole nogomet i onih koji vole fotografiju, zastaju pred slikom čovjeka koji radi posve suprotno od svega što ga okružuje.

Zašto je to svakog dirnulo

U svijetu u kojem se sve dogodi odmah i zaboravi jednako brzo, Fareed Kotb odabrao je strpljenje. Podsjetio je da snaga fotografije ne leži u broju sličica u sekundi, nego u pogledu, emociji i predanosti čovjeka iza aparata. Sada svoje putovanje, snimke i razvijene otiske slaže u dokumentarni film naziva Project 1930, most između 1930. i 2026. koji bi trebao inspirirati i one koji dolaze.