Call of Duty: WWII - Europska turneja ’44

Ne možemo reći da nam je Call of Duty jedan od omiljenijih serijala zbog čega smo oprezno pristupili igranju, no u konačnici smo povratkom u Drugi svjetski rat zadovoljniji no što smo se nadali

Damir Radešić petak, 17. studenog 2017. u 20:19
Info
Proizvođač/izdavač Sledgehammer Games/Activision
Žanr FPS
Plaftforme PC,PS4, XOne

Iako smo gotovo sve uvodne riječi ispucali prilikom najave, ukratko ćemo ponoviti kako je Call of Duty jedan od najdugovječnijih FPS serijala koji svake godine dobiva novo poglavlje. Djelomično zbog takve izdavačke politike, ali i sve većeg zadiranja u futurističko okruženje, igračima je već pomalo dosadilo gledati u šarena oružja čija svrha na prvu nikome nije jasna, skakutati po nekoliko desetaka metara i, kako nas je to prethodno izdanje naučilo, boriti se u svemiru. Igrivost možda jest dobra i sve ono fino balansiranje klasa i oružja nitko ne pobija, no kako je to lijepo pokazao Battlefield 1, ne treba izmišljati toplu vodu pored bojlera, već se samo osvrnuti oko sobe i tematika je na dohvat ruke.

Dok je spomenuta Electronic Artsova uzdanica zagazila u rovove alternativnog Prvog svjetskog rata, Call of Duty se u novom izdanju vraća korijenima od kojih je i započeo karijeru – Drugi svjetski rat. Koliko god svojedobno jamrali i zbijali šale na račun iskrcavanja u Normandiji, koje je imala svaka druga igra prije deset-petnaest godina, toliko nam je ono tijekom vremena počelo nedostajati. Nedostajao nam je i vjerni MG-42, M1 Garand i razna druga oružja tog doba, kao i metež bitaka u kojima jurcaju likovi u smeđim i sivim uniformama. Sve nam je to, pa čak i mnogo više od navedenog, donio Call of Duty: WWII, koji je očito prekrajan s mnogo pozornosti na detalje, jer bez obzira na to što to Activision neće priznati, prošlogodišnji Infinite Warfare nije se baš pretjerano iskazao.

Emotivno iskrcavanje

S obzirom na to da smo u beti isprobali dio multiplayera, prvo smo se pozabavili single player kampanjom, koja nas kao neiskusnog vojnika odmah stavlja u invaziju za oslobađanje Europe. Iako smo te scene već proživjeli nebrojeno puta, što kroz igre, što kroz filmove i serije, nakon prve misije bili smo impresionirani, kao da nikad ništa slično nismo vidjeli. Sam scenarij i skriptirani događaji, otvaranje vrata desantnog broda, fijuk metaka i padanje suboraca kao čunjeva pod vatrom teške njemačke strojnice iz bunkera, napredovanje prema prvom grudobranu i čišćenje betonskih labirinta od branitelja, još će nam dugo ostati u sjećanju.

Nastavak je u najboljem slučaju osrednji, jer tijekom brojnih misija proživljavamo transformaciju guštera u iskusnog veterana, prekaljenog u borbama, u kojima će uništavati protutenkovske topove, voziti džip suludim brzinama kroz protivničke položaje, svjedočiti mučnim trenucima pogibije suboraca, upravljati zrakoplovom (wtf?) i sudjelovati u brojnim ofenzivnim i defenzivnim akcijama. Preko kampanje smo doslovno pretrčali u dva poslijepodneva, i premda nismo nezadovoljni, neke stvari u najmanju su ruku čudne. Primjerice, više od pola njemačkih vojnika koristi rusko naoružanje, neke scene kao da su nasilno ugurane, a sustav dodavanja streljiva i paketića zdravlja od dva dodijeljena suborca nema previše svrhe, osim što nas tjera da ih stalno navlačimo za rukav kao prosjaci. Sam stil borbe, kretanja i osjećaj ponašanja brojnih oružja, blagi su uvod za drugi dio Call of Dutyja, zbog kojeg će ga većina igrača i kupiti.

Od nogometa do višedijelnih scenarija

Multiplayer je, pak, okosnica svakog dosadašnjeg CoD-a pa tako i ovog. Ekipa Sledgehammer Gamesa je, umjesto kopiranja ranijih uzoraka, bez imalo grižnje savjesti pogledala kako to drugi rade i predstavila nam zapovjedništva kao središnja mjesta okupljanja igrača. U spomenutima nadograđujemo naše likove, izabiremo dnevne i tjedne misije, skupljamo nagrade i bavimo se nizom drugih sadržaja, sa stotinama ostalih igrača. Iako uvrštavanje zapovjedništva ne znači automatski da je CoD prešao u MMO vode, svakako pridonosi socijalizaciji igrača i startna je pozicija prije kretanja u multiplayer sukobe.

Uz klasične, dosad viđene modove, velika je novost War, uz napomenu kako se “novost” odnosi na serijal Call of Duty, s obzirom na to da smo slične stvari igrali davnih dana, primjerice u Return to Castle Wolfenstein. Ukratko, riječ je o scenariju podijeljenom u nekoliko stadija u kojem se jedna strana brani, a druga napada, nakon čega zamjenjuju uloge i pobjeđuju oni koji u kraćem vremenu ostvare ciljeve ili zaustave protivnika u nekom trenutku. U tom načinu igranja, vjerojatno više nego u ostalima, do izražaja dolazi timski rad i usmjerenost na obavljanje trenutačnog zadatka, pri čemu nije važan K/D omjer, već uspješno obavljanje misije. Svježi igrači bez sumnje će prigrliti War kao omiljenu zabavu jer će imati osjećaj zajedništva, bez obzira na slabiji učinak, a od ostalih bismo spomenuli Gridiron, “nabrijanu” verziju američkog nogometa, u kojem je, osim napucavanja neprijatelja, potrebno postići pogodak loptom. Nažalost, koliko smo uspjeli iskusiti, u prvim danima su svi u tom modu ipak bili više zagrijani za ubijanje umjesto ganjanje lopte pa su partije nalikovale na klasični TDM.

Call of Duty: WWII u svakom slučaju predstavlja napredak u odnosu na prethodnika i isplativu investiciju za igrače koji vole brzi stil igrivosti kakvu donosi. Uz solo kampanju, koju možete zaigrati dok čekate prijatelje da se okupe, novu priču o zombijima koji su daleko opakiji nego ranije, te dakako, niz multiplayer načina igranja, od kojih nam se War najviše svidio, odabirom ovog FPS-a ne možete pogriješiti. Dakako, postavlja se pitanje što s DLC-ovima koji slijede, no to je nešto na što smo se svi već odavno morali naviknuti, i ako ćete u vrijeme pojave dodataka i dalje igrati CoD: WWII, sasvim sigurno ćete ih i nabaviti.

 

 

Call of Duty: WWII

  • Multiplayer
  • grafika
  • zapovjedništva
  • zombiji
  • Kampanja
  • otrovna zajednica
Ocjena
88%
Cijena 59,99 eura Prikaži sve cijene