Krajem 2003. godine nije bilo igrača koji preferira FPS-ove, tada rapidno rastući žanr, koji se nije okušao u ostvarenju ekipe Infinity Warda. S obzirom na veliku popularnost koju je Call of Duty stekao u prvoj godini, na punokrvni nastavak čekali smo jedva dvije godine, a nakon toga nam je Activision svake naredne isporučivao po jedno novo izdanje. Iako se u globalu slažemo da je takva odluka isključivo posljedica prodajnih rezultata, na kraju i same potražnje, koliko god neki negirali tu činjenicu, jednako tako stojimo iza mišljenja da je čitava priča otišla predaleko, gledamo li vremensku crtu.

Nemamo ništa protiv SF-a, dapače, neke naslove i franšize na tu temu smatramo ponajboljima u svijetu videoigara općenito, no svaku novu najavu novog poglavlja CoD-a dočekali smo sve mlakije, prisjećajući se starih dana kada smo serverima jurcali u ulogama Saveznika i Nijemaca, uz klasičnu igrivost, koju su zamijenili trčanje po zidovima, skokovi od nekoliko desetaka metara i svemirski brodovi. Jednim dijelom vjerujemo kako su toga bili svjesni i u Activisionu, s obzirom na to da su dobivali sve više upita igrača o tome kada će se napokon vratiti u Drugi svjetski rat, a prvu nadu pobudio je Michael Condrey, suosnivač Sledgehammer Gamesa, tijekom intervjua u povodu izlaska CoD: Advanced Warfarea prije četiri godine. On je, naime, iznio osobni stav kako “voli” Drugi svjetski rat i veliki je fan Band of Brothersa te kako bi naredna igra smještena u to okruženje bila zapanjujuća. Ipak, na službenu potvrdu “što je pjesnik želio reći” i konkretnu najavu, morali smo pričekati do travnja ove godine, i kao i mnogi koji su iskustvo stekli upravo u prvim nastavcima CoD-a, nismo bili nimalo razočarani.

Ljutiti protivnici

Sama solo kampanja vodi nas na zapadno bojište Drugog svjetskog rata i prati dogodovštine voda 1. pješačke divizije Američke vojske, koja je sudjelovala u tim operacijama. Točnije, igrač preuzima ulogu jednog od vojnika, koji uglavnom samostalno obavlja niz zadataka, uz potporu suboraca pod kontrolom računala. Potonje ne treba zanemarivati jer imaju svoju ulogu na terenu, a kako je ovo prvi nastavak nakon originala koji u kampanji nema regeneraciju zdravlja, bolničara posebno pazite, baš kao i čovjeka zaduženog za dijeljenje streljiva. Ostali suborci otkrivat će nam položaje protivnika koje uoče u obliku silueta, a kako je težina kampanja u takvim igrama obično uvjetovana količinom raspoloživih resursa, koji su sada uklonjeni, tako je i njezin izbor jednostavno postao višak. Dakako, u određenim situacijama imat ćemo priliku provozati pokoje vozilo i zapucati iz njega, a svaka akcija, bilo da se radi o izvršenju cilja, ubijanju neprijatelja ili, pak, izvlačenju ranjenog suborca ili zarobljavanju protivnika, donosi vrijedne iskustvene bodove, namijenjene poboljšanju vlastitih sposobnosti.

One pogotovo dolaze do izražaja u multiplayeru, koji je u odnosu na prethodnike doživio oveću nadogradnju i igrače raspoređuje u tim Saveznika koji ugošćuje američke, britanske i trupe pokreta otpora, te grupu Sila osovine, točnije isključivo njemačku regularnu vojsku Wehrmacht. Autori su, naime, odlučili poštovati podjelu na “vojnike koji su izvršavali svoju dužnost”, kako ih naziva Glen Schofield, jedan od osnivača Sledgehammera, i naciste, no ne želimo sad politizirati i uvlačiti se u rasprave koliko je ona povijesno opravdana; bit je da su nacisti ispali iz priče.

Umjesto klasičnog sustava kreiranja klasa, nudi nam se mogućnost izbora pet divizija, točnije specijalizacija: infantry, airborne, armored, mountain i expeditionary. Svaka od njih ima svoju namjenu i sadrži osnovni borbeni trening i unaprjeđenje rukovanja oružjem, a ranija mehanika “perkova” uklonjena je, i zamijenila ju je nova koja od igrača iziskuje pripadnost diviziji i otključavanje poboljšanja. U beti koja je pokrenuta krajem kolovoza bio je dozvoljen samo jedan perk, no nije poznato hoće li se taj broj u konačnoj verziji povećavati.

Svi u napad

Kao i tematika kojom se CoD: WWII bavi, igrivost je, uvjetno rečeno, vraćena na razinu tradicionalnih mehanika, kako ih autori nazivaju “boots-on-the-ground”. Iako su dvostruki skokovi, stalni sprint i mlazni motori isparili, što je i u redu, kretanje je i dalje vrlo brzo, a dizajn mapa koje smo vidjeli tijekom testiranja donosi mnogo otvorenih prostora za dalekometno napucavanje, kao i zatvorenih, u kojima kašnjenje reakcije nakon zabijanja u protivnika znači sigurnu smrt.

Kad već spominjemo betu, recimo i to da smo imali priliku isprobati klasične i fanovima dobro poznate načine igranja, ali i novi, War. Novi, ako govorimo o serijalu, no igračima Battlefielda svakako prepoznatljiv pod imenom Rush. Za one koji se nisu bavili Electronic Artsovom uzdanicom, riječ je o prostranim mapama koje se rješavaju po etapama, a kako smo primijetili, igranje s random ekipom protiv igrača koji aktivno komuniciraju možda je čak i veći izazov od slične situacije u Battlefieldu 1. Ne kažemo da je nemoguće, no svakako je manje zabavno kada dođete do cilja u kojem svaki vojnik mora znati svoju ulogu i što mu je činiti, no glupan je, za razliku od suparnika.

Kako god bilo, prema najavama, a poglavito onim viđenim u beti, iznimno smo zadovoljni i sve više zagrijani za povratnički Call of Duty, koji će nesumnjivo privući i one koji su tijekom godina od njega odustali.