Batat je biljka koja jednako začuđuje kuhara kao i botaničara. Kuhara jer za nju nije znao sve do nedavno iako se ta biljka uzgaja i jede u Kini i Africi već stoljećima. Botaničara čudi još više jer je do nas došla pod imenom „slatki krumpir“ (sweet potato); to je zato što Amerikanci slabo mare kako za botaničku tako i za zoološku taksonomiju – riječi poput catfish (som) ili jellyfish (meduza) dovoljan su primjer za to. (Nismo ni mi puno bolji od njih kad ribu nazivamo psom (morski pas), a čujem da u Zagorju za hobotnicu kažu „riba s korenjem“.) Sve to kažem zato što „slatki krumpir“ nije posebna sorta (kultivar) krumpira (Solanum tuberosum) nego zasebna biljna vrsta (Ipomea batats L.) koja s krumpirom ne dijeli ni rod ni porodicu (batat pripada porodici Conovulaceae, a krumpir, zajedno s rajčicom, Solanum lycopersicum, porodici Solanaceae), no ipak dijele isti red (Solanales). „Slatki krumpir“, kada se ispeče, ni izgledom ni okusom ne sliči na krumpir, nego prije na bundevu. Sve u svemu botanička zavrzlama: sve što povezuje obični i „slatki“ krumpir je da se od obje biljke jedu gomolji. Pa sad...

Pa sad, kad već uspoređujemo te dvije biljke, krumpir i batat, treba reći i da su one vrlo različite i po nutritivnoj vrijednosti. U krumpiru ima malo čega vrijednoga (osim vitamina C), pa ga neki prehrambeni savjetnik na Internetu proglašava najgorim povrćem. Taj je neslavni glas stekao zahvaljujući velikom sadržaju solanina, štetnog i otrovnog. Za utjehu ljubiteljima krumpira, sadržaj solanina umnogome ovisi o kultivaru, starosti i načinu pripreme krumpira, ali tko će znati koliko ga ima u krumpiru koji leži na našem tanjuru. Valjda bismo prije jela trebali napraviti kemijsku analizu?!

Upravo to, kemijsku analizu, ali ne krumpira nego batata napravili su japanski znanstvenici te svoje rezultate objavili u časopisu Molecules. Iz naslova njihova članka, „Identification of active anti-inflammatory compounds in sweet potato storage roots extracted with ethanol via LC-Q-TOF-MS“ može se vidjeti što su napravili: priredili su alkoholni (etanolni) ekstrakt gomolja batata te u njemu potražili kemijske spojeve koji pomažu protiv upale („active anti-inframmatory compounds“).

Sve počinje vrlo jednostavnim i svakom biokemičaru poznatim postupkom: japanski su znanstvenici uzeli kupovni gomolj („storage roots“) batata, izrezali ga, osušili, a potom samljeli u sitan prah. Na pola grama praha dodali su 25 mililitara etanola, zatim sve skupa homogenizirali („smiksali“), pa centrifugirali, kako bi dobili čistu otopinu, alkoholni ekstrakt batata. No sada ide ono teško, jer su odvajali sastojke ekstrakta tekućinskom kromatogafijom (liquid chromatography, LC), a potom identificirali odvojene komponente masenom spektrometrijom (MS). Koliko je to bio zahtjevan posao, dovoljno je reći da su detektirali 18 863 MS-signala (m/z) i prema njima identificirali devet kemijskih spojeva koji bi mogli imati protuupalno djelovanje da bi na kraju, u frakciji ekstrakta koju su označili kao SP-EtOH-Ex pronašli samo tri kandidata. To su lauroil-dietanolamid (u koncentraciji 4,5 – 9,3 ng/mL) te dva steroida, β-sitosterol (2,5 – 4,8 μg/mL) i kampesterol (75,7 – 93,6 ng/mL). To su doista vrlo male koncentracije – pa ipak imaju vrlo jako fiziološko djelovanje.

To se fiziološko djelovanje očituje u testu inhibicije izlučivanja interleukina-6 (IL-6) u kulturi imunoloških stanica (makrofag RAW264.7) kada se stimulira upalna reakcija liposaharidom (LPS). Ti su pokusi jasno pokazali da ekstrakt SP-EtOH-Ex snižava koncentraciju interleukina-6 u kulturi stanica sa 200 na 75 pg/mL, dakle gotovo tri puta. Za to je zaslužan  β-sitosterol (Sit), a još više kampesterol (Cam) dok lauroil-dietanolamid (Lau) praktički nema učinka. Zaključak: batat stišava upalu zahvaljujući sadržaju kampesterola i β-sitosterola.

To međutim nije jedina korist od batata. Prethodna su istraživanja pokazala da su gomolji te biljke punovrijedna hrana jer sadrže vitamine (C, B) i minerale (kalij, fosfor, mangan, bakar, magnezij i željezo), a usto i vlakna koja nam toliko nedostaju u suvremenoj prehrani, utemeljenoj na prerađenoj hrani. No ono što je u batatu najvažnije su upravo prirodni spojevi (phytochemicals), koji su bili tema ovog istraživanja. Stoga se prihvatite jedenja batata. Priprema je vrlo jednostavna: razrežite gomolj popola (bez guljenja kore), a zatim ga ispecite bez masti u pećnici ili na gril-tavi. Batat se priprema baš kao i krumpir – samo što se priprema brže od krumpira (treba manje vremena da se ispeče), a usto je mnogo zdraviji od njega.

Nenad Raos je kemičar, doktor prirodnih znanosti i znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Autor je i koautor stotinjak znanstvenih i stručnih radova iz područja bioanorganske i teorijske kemije, molekularnog modeliranja te povijesti kemije i komunikacijskih vještina u znanosti. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Sada piše za Čovjek i svemir, mrežne stranice Panopticum,  te – naravno - Bug online. Sedam je godina bio glavni i tehnički urednik časopisa Priroda. Koautor je dva sveučilišna udžbenika i autor 16 znanstveno-popularnih knjiga. Nagrađen je Državnom godišnjom nagradom za promidžbu i popularizaciju znanosti 2003. godine.