Ako je zlato sjajno Sunce, srebro je blijedi Mjesec, ako je zlato muž, srebro je njegova žena, ako je zlato kralj, srebro je kraljica. Ne, nisam se odao pjesništvu, nego sam samo predočio alkemijsku simboliku, simboliku sedam metala – sedam planeta te ukazao na bezbrojne alegorijske slike iz doba alkemije koje prikazuju srebro i zlato kao ženu i muža, često u eksplicitnom spolnom odnosu. I doista, ta dva susjeda u periodnom sustavu elemenata, koji dijele istu, 11. ili 1B skupinu s bakrom, imaju mnogo zajedničkoga. Srebro se tali na 962 ^oC, tek stotinu stupnjeva niže od zlata (1064 ^oC), no gustoća mu je gotovo dvostruko manja (Ag: 10,5 g cm^-3, Au: 19,3 g cm^-3). Da, i ono najvažnije, ono što se prvo vidi. Srebro se od zlata razlikuje bojom, a da razlika bude još i veća, zlato ne može izgubiti boju dok se srebro lako veže sa sulfidima (iz zraka i od svakuda), pa posivi.

Ima toga još. Zlato ne reagira s dušičnom kiselinom, a srebro reagira, pa su nekoć dušičnu kiselinu zvali „lučevka“ – jer luči srebro od zlata. Reakcijom srebra (Ag) i dušične kiseline (HNO₃) nastaje srebrov nitrat, AgNO₃, ali ne nastaje vodik, kao kad u kiselinu stavimo željezo ili cink. Pogledamo li Voltin niz, možemo vidjeti da se srebro ne otapa u kiselinama, pa ipak se otapa. Kako sad to?

Riječ je o tome da HNO₃ nije samo kiselina, dakle spoj koji u reakciji s vodom daje oksonijeve ione (H₃O⁺), nego je i jako oksidacijsko sredstvo, tako jako da, eto, oksidira i srebro (no ipak ne može oksidirati zlato). I tako nastaje srebrov nitrat – lapis infernalis iliti pakleni kamen.

Sjećam se tih šipčica „paklenog kamena“ koje su se kupovale u ljekarni da bi se njima palile bradavice. I dobro su ih palile. Ne, razumije se, zato što se od AgNO₃ koža zapalila, nego zato što ju je – unatoč tome – dobro palio. Na mjestu bradavice ostajala bi crna mrlja, crna mrlja od srebra. Kako to, kako može bijelo srebro dati crnu mrlju?

Može, i te kako može, može zato što ovdje nije riječ o uglačanom srebru, srebrnom limu ili žici, nego o njegovim sitnim česticama. Takvo se, koloidno srebro, može dobiti i ako se uspostavi električni luk između dviju srebrnih elektroda postavljenih ispod površine vode. Lijepog li pokusa:  u čaši vode sijeva vatra te se od nje širi crn oblak koloidnih čestica, ili – kako bi se danas reklo – nanočestica srebra. No, vratimo se srebrovom nitratu (bez koga se ne može jer je on praktički jedina sol srebra topljiva u vodi).

Otac mi je često govorio, jer se nikako mogao riješiti nezdrave navike pušenja, da za to postoji sto posto uspješna metoda. Treba naime samo u usta staviti malo AgNO₃, a zatim povući dim iz cigarete. Okus koji uslijed toga nastaje u ustima toliko je ogavan da čovjeka prođe volja da više išta u životu zapali. Tu pavlovljevsku metodu nisam srećom nikad iskušao, jer ne pušim, a nije ni moj otac, jer nije prestao pušiti. To opet ne znači da nema ljudi koji se igraju sa srebrovim nitratom i svojim zdravljem. U nekoj se televizijskoj emisiji pojavio čovjek s plavom kožom, a poplavio je ne od zime nego od redovnog uzimanja rečene soli dušične kiseline, per os. Palo mu je naime na pamet da bi to moglo biti dobro za zdravlje, no AgNO₃ je imao neku svoju farmakodinamiku i farmakokinetiku, koje – ruku na srce – nisu posebno komplicirane. Ioni srebra su krvnim i limfnim optokom dospijevali do kože i tamo su se reducirali u koloidno srebro (Ag⁺ + e^- → Ag), baš kao kad bradavicu namažemo paklenim kamenom. A plava boja? Boja koloidnih čestica (nanočestica) ovisi o njihovoj veličini. Iz boje kože dotičnog gospodina mogla bi se odrediti veličina čestica srebra koje se u njoj nalaze, no to istraživanje prepuštam pametnijima od sebe.

AgNO₃ je dezinfekcijsko sredstvo (antiseptik) koji se nekoć koristio, između ostalog, i kao sastojak kapi za oči i za liječenje upala (katara) drugih sluznica. Za bakteridcidno djelovanje srebra znali su još stari Rimljani jer su primijetili da se voda koja se čuva u srebrnim vrčevima ne kvari. I što onda reći na one silne reklame o čarapama koje se bez smrada mogu nositi danima i o posteljini koju ne treba mijenjati jer sadrže „nanosrebro“? Mnogo se istraživalo, pa se ustanovilo da nanočestice srebra (AgNPs) utječu na mnoštvo bolesti i patoloških stanja, no još se ne zna, kao što nije znali ni u doba starih Rimljana, kako zapravo djeluje srebro i njegove sitne čestice. Ne može se ipak sve svesti na marketinški trik, na pokušaj da se nešto staro, već zaboravljeno proda kao najnovije znanstveno otkriće.

U naslovu sam rekao da je srebro zlatu brat, a u prvim sam rečenicama objasnio da bi mu bolje pristajalo da zlatu bude sestra, a s obzirom na lascivne scene iz alkemijske literature, srebro bi zlatu trebalo biti žena. No što je s drugim bratom, naime olovom?

Srebro se, istina, nalazi samorodno u prirodi, no to je rijetkost. Olovo se najčešće nalazi kao sulfidna ruda (akantit, Ag₂S, i drugi minerali) pomiješan s isto tako sulfidnom olovnom rudom, galenitom (PbS). Ruda se oksidira (da bi se uklonio sumpor), a zatim reducira da bi se dobio metal, u ovom slučaju slitina srebra i olova. Kako ih odvojiti, izdvojiti srebro iz olova? Za to su stari Grci imali jednostavnu metodu: rastaljeno bi olovo izložili zraku, a potom malo po malo uklanjali nastali oksid (PbO). Srebro se nije moglo oksidirati, pa je zaostajalo kao talina na dnu lonca. To je dio „dokaz“ da se olovo može dugim kuhanjem pretvoriti u srebro, pa je to bio poticaj alkemičarima da pokušaju postići isto i sa zlatom. To im nije, naravno, uspjelo, ali su Atenjani „srebrom iz olova“, što je pristizalo iz rudnika na Laurionu, nakupili silno blago koje je, između ostalog, omogućilo Periklu da sagradi prekrasne hramove na Akropoli koji su danju sjali sjajem zlata, a noću sjajem srebra.

Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik časopisa Priroda i urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Piše za časopis Čovjek i svemir, te mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug-online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, od kojih treba izvojiti „Kemijski leksikon u stripu“, „Metali života – metali smrti“ te „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.