U mojoj je mladosti jod – bočica tamne tekućine s kapalicom – bilo nešto što se moglo naći u svakoj kući. Ako si se porezao, stavi joda. Ako ti na ruci izbije čir, kapni na njega nekoliko kapi joda, ako te svrbi među nožnim prstima namaži jodom. Ali jod nije dobar samo za rane. Pričali su mi stari kako su nekoć žene išle na tržnicu s bočicom te tamne tekućine, ali ne zato da bi nešto dezinficirale nego da bi na vrijeme otkrile podlu prijevaru kumice kod koje su kupovale sir i vrhnje. Kapnule bi naime samo jednu kap joda, pa ako bi sir pomodrio znale bi na čemu su: u siru ima škroba, a on ne može potjecati od kravljega mlijeka nego od pšeničnog brašna koje je "radi ostvarenja nepripadne imovinske koristi" umiješano u sir. Danas se ta reakcija, reakcija joda i škroba, koristi za otkrivanje mnogo težih prijevara. Papir na kojem se tiskaju novčanice, za razliku od drugih vrsta papira, ne sadrži škob. Ona „olovka“ koju prodavačica u trgovini prevlači preko novčanice sadrži jod, pa ako se na novčanici pojavi modar trag odmah se vidi da je krivotvorena!

No vrijeme joda u medicini je prošlo, jer se otkrilo da izaziva alergije i druge nuspojave. Šteta. Jer teško da se može zamisliti bolji lijek protiv infekcija od joda, izuzmemo li antibiotike. Gledam na kanalu YouTube kako u nacionalnim parkovima liječe slonove. Slon je na umoru, jer ga je lovokradica nastrijelio uslijed čega se razvila potkožena upala. Ali evo spasa: veterinar otvara čir na mjestu upale, a iz njega iscuri pet litara gnoja. Ranu prvo isperu fiziološkom otopinom, potom nožem uklone nekrozno tkivo, a zatim pod kožu uštrcaju jod – i eto zdravog debelokožca.

Jod, jod, jod – govorim jod, a nije jod. Ono što u običnom govoru zovemo jodom zapravo je jodna tinktura (Tinctura iodi), dakle alkoholna otopina joda, jer tinkture su, znamo, upravo alkoholne otopine, alkoholni ekstrakti ljekovitog bilja. No, „jod“ nije ni to. Jodna se tinktura ne priređuje tako da se jod, crnosivi kristali intenzivnog mirisa i metalnog sjaja, otope u alkoholu. Pogledamo li ljekarnički recept za nju, vidjet ćemo da je to otopina joda (5 %) i kalijeva jodida (4 %) u 70-postotnom alkoholu (etanolu). Zašto kalijev jodid?

Bez kalijeva jodida, KI, jod bi se teško otopio. Kalijev jodid, točnije ioni I^-, reagiraju s molekulama joda, I₂, da bi nastali ioni I₃^-, pa je jodna tinktura zapravo tinktura kalijeva trijodida, KI₃, ako bismo htjeli biti do kraja egzaktni.

Jod je najteži halogeni element, izuzmemo li radioaktivni astat (At). Redni mu je broj 53, a relativna atomska masa 126,91, dakle manja od mase telurija, njegova prethodnika u periodnom sustavu (A_r(Te) = 127,60). Ta je činjenica zadavala velike glavobolje Mendeljejevu jer je prijetila da sruši „prirodni“ sustav elemenata. „Svojstva elemenata periodična su funkcija njihovih atomskih težina“, glasio je njegov zakon periodičnosti, a to se nikako nije moglo reći u slučaju joda i telurija. Telurij i jod bi trebali zamijeniti mjesta, no onda bi telurij trebao biti sličan bromu, a jod kisiku i sumporu – što naprosto nije istina. Ta „anomalija periodnog sustava“, kao i druge slične anomalije (npr. Mn/Fe) riješene su početkom 20. stoljeća kada se ustanovilo da svojstva elemenata ne ovise o njihovim „atomskim težinama“ (relativnim atomskim masama), nego o broju protona u jezgri ili, istoznačno, o naboju jezgre. No to nije jedini kuriozitet koji prati povijest toga kemijskog elementa.

Otkriven je posve slučajno. Francuski kemičar Bernard Courtois, koji se bavio proizvodnjom sode i salitre u Dijonu, priređivao je sodu na najstariji način: izdvajao ju je iz pepela morske trave (pepeo kopnenih biljaka sadrži kalijev karbonat – potašu, a morskih biljaka natrijev karbonat – sodu). Godine 1811., ne zna se zašto, nalio je u matičnicu, tekućinu koja je zaostala nakon kristalizacije sode, sumpornu kiselinu. I gle čuda: iz tekućine su se počele dizati ljubičaste pare!

Uspio je od tih para prirediti nekoliko kristalića i poslati ih znamenitom francuskom kemičaru Josephu Louisu Gay-Lussacu. On je nepoznatu tvar nazvao iode, prema grčkoj riječi ioeides, ljubičast. Uočio je sličnost nove tvari s klorom te je svoje otkriće objavio na sjednici francuske Akademije znanosti 6. prosinaca 1813. Novi je kemijski element bio otkriven.

Tu bi priči bio kraj da se u nju nije umiješao engleski kemičar Humphrey Davy, kojem dugujemo otkriće klora, naime spoznaju da chlorine nije „oksidirana solna kiselina“ nego novi kemijski element. Za svoga se boravka Parizu domogao uzorka nove tvari, ispitao joj svojstva u svom priručnom laboratoriju, pa joj je dao isto ime kao i Gay-Lussac samo na engleskom jeziku: iodine.

Pustimo sada pitanje prvenstva, je li se engleski kemičar trebao baviti novim kemijskim elementom kada je znao da se njime već bavi francuski kemičar. Važno je da je novi element otkriven i to zahvaljujući prije svega svojim ljubičastim parama i kristalima koji nastaju od tih para. Sve to opet ne bi bilo moguće da jod ne sublimira – već pri 110 ^oC – dakle izravno prelazi iz krutog u plinovito agregacijsko stanje. Nemojte da vas to zavara: jod se može rastaliti (pri 114 ^oC), a njegova talina može proključati – pri 184 ^oC.

Nenad Raos, rođen u Zagrebu 1951., je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, sada u mirovini. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik časopisa Priroda i urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Piše za časopis Čovjek i svemir, te mrežne stranice Panopticum i, naravno, Bug-online. Autor je 16 znanstveno-popularnih knjiga, od kojih treba izvojiti „Kemijski leksikon u stripu“, „Metali života – metali smrti“ te „Kemičar u kući – kemija svakodnevnog života“.