Tjedan dana dovoljno je vremena da se slegnu dojmovi i profiltriraju sjećanja, pa da se nakon toga ona najvažnija stave na papir (tj. web). Naime, prošloga sam tjedna, prvi put u životu, svjedočio potpunoj pomrčini Sunca. Putovao sam samo zbog toga u Španjolsku i kao lokaciju za promatranje – primarno zbog pristupačnosti i jednostavnosti – odabrao Tarragonu, gradić stotinjak kilometara jugozapadno od Barcelone, gotovo na samom istočnom rubu zone totaliteta.

Malo planiranja…

To mi je omogućilo da relativno jeftino odletim tamo i natrag te, uz ponešto planiranja unaprijed, prilično "bezbolno" doživim tu jednu minutu mraka, oko pola sata prije "pravog" zalaska Sunca za horizont. Organizacija samog puta i nije bila pretjerano zahtjevna, trebalo je tek unajmiti automobil u Barceloni (koja je letovima dobro povezana sa Zagrebom) te na vrijeme stići na željeno odredište.

U Tarragoni je bilo organizirano nekoliko javnih lokacija, pa sam se uputio prema onoj u tom trenutku najbližoj, parkingu sveučilišnog kampusa na sjeveru grada. Na tom se mjestu okupilo oko tisuću ljudi, što znači da je dobra odluka bila doći nešto prije i pronaći si ugodno mjesto – djelomično u hladu zbog visokih temperatura, a opet s dobrim pogledom ka Suncu.

U tom planiranju što sve ponijeti i kako najbolje organizirati minutu, zbog koje se putovalo više sati, donio sam odluku koja se pokazala izvrsnom. Neću sa sobom nositi nikakvu opremu za snimanje. Neću se uopće truditi snimati pomrčinu, već ću je pokušati samo – doživjeti. I to je to.

…kratko razdoblje mraka…

Kakvih 40-ak minuta prije totaliteta kroz posebne se zatamnjene naočale počeo nazirati prvi kontakt, Sunčev disk postao je "nagrižen". Svake minute nakon toga nestajalo ga je sve više, a nadobudni oko mene trudili su se to fotografirati, najčešće mobitelom kroz iste one naočale. Izgledalo je to otprilike spretno kao u slučaju jedne žene na viralnom videu (pronađite ga na kraju teksta), a kako su im ispale tako dobivene fotografije vjerojatno možete i sami pretpostaviti.

Vidno polje kamera na današnjim je mobitelima u pravilu šire od vidnog polja ljudskog oka, a zum to može suziti onoliko koliko može. Uz distorziju, aberacije, vibracije i potom digitalno procesiranje slike, jednostavno se takvo fotografiranje ne isplati bez profesionalne opreme. Prividni je promjer Sunčevog diska oko pola stupnja, što znači da je ono u ukupnoj slici neba iznimno sitno. U ovom slučaju pomrčina se događala netom prije zalaska, pa je ljudskom oku (zbog optičke varke u blizini obzora i malo refrakcije atmosfere) Sunce izgledalo zapravo – ogromno. Niti jedan video ili fotografija s mobitela to neće tako dočarati.

I potom, nakon čekanja i postupnog zamračenja, nastupila je totalna pomrčina. "Bailyevi biseri", Sunčeva korona, igra sjena na tlu, boje sutona na sve strane, onda kad i gdje ih ne očekujete, pa na kraju ta fascinantna kratkotrajna "crna rupa" koja se pojavi na nebu, opasana najčudnijim plesom svjetlosti raznih boja – to je nešto što jednostavno morate doživjeti, pogotovo ako ste, barem malo, ljubitelj astronomije. Niti riječima niti snimkama ne može se niti izbliza prenijeti dojam, a oduševljeni uzdasi, usklici, pa i spontani aplauz okupljenih najbolje govore o tome koliko je fenomen potpune pomrčine Sunca atraktivan. Nije čudo da civilizacije već tisućama godina pišu o njemu i povezuju ga s mistikom, bogovima i nadnaravnim.

…i loše fotke

Dodatno o fascinaciji tim kozmičkim poravnanjem svjedoči i činjenica da je "pola Europe" tog dana bilo u zoni totaliteta i da su svi krenuli kući nakon njega. Stoga mi je povratak automobilom, na ruti za koju obično treba oko sat, trebalo 4,5 sata – jer odjednom kao da se cijela Španjolska sjatila na cestu ka Barceloni. Nema veze, isplatilo se, tješio sam se stojeći u koloni pola noći. Ponio sam sa sobom jedan jedinstven doživljaj i nula kvalitetnih fotografija.

Na kraju, da ne pomislite kako ovaj tekst ima za cilj umanjiti vrijednost fotografiranja – naprotiv. I sȃm sam mobitelom "okinuo" par fotki tog događaja za uspomenu, snimio minutu-dvije videa atmosfere, jedan selfie, no ne gledajući zapravo u ekran, već cijelo vrijeme – u nebo.

Fotografije i video snimke pomrčine svijet su za sebe. Hvatati pomrčinu da bi je se snimilo legitiman je i zanimljiv hobi, a rezultati "profića" koji se time bave nerijetko su fascinantni. Sve ste vjerojatno vidjeli proteklih dana – djelomičnu ili potpunu pomrčinu nad dvorcima, krajolikom, crkvama i gradovima, ljude kako pred zatamnjenim Suncem vježbaju jogu, lete paraglajderima, skaču skateboardima… genijalno i divljenja vrijedno.

No, doživljaj vizualne umjetnosti je jedno, a biti tamo u tom trenutku i "upiti" fotone vlastitim očima, osjetiti kratkotrajno zahlađenje, shvatiti koliko smo maleni i nebitni u svemiru te podijeliti tu katarzu s najbližima – većini nas baš to bi trebao biti prioritet, kad su potpune pomrčine već tako rijetke. Fotke koje snimite ionako će vam biti "nikakve", daleko bolje pronaći ćete sutradan na društvenim mrežama, ali impresije ćete nositi sa sobom zauvijek. I to nije floskula. Sljedeća prilika za tako nešto – jug Španjolske i sjever Afrike, 2. kolovoza 2027. godine.