Vlas kose, senzor od 500 herca, poništen gol. A cijela drama svodi se na jednu rečenicu: tehnologija koja se ugradila u loptu zna odgovoriti samo na pitanja koja imaju dva moguća odgovora, dok je nogomet, sav taj kaos ljudskih tijela, refleksa i milisekundi, u devedeset posto situacija sve samo ne binaran.

Počelo je s pristankom i odobravanjem

Sami smo krivi jer je ulazak binarnog zaključivanja vrlo prešutno prihvaćen. Tehnologija koja prati je li lopta prešla gol-liniju, uvedena 2012., riješila je problem koji je stvarno bio binaran. Lopta je u punom obliku ili prešla liniju ili nije, činjenica bez nijansi, i senzor je tu bio čisti dobitak jer je zamijenio nagađanje mjerenjem nečega što se objektivno moglo izmjeriti. Nitko s tim nije raspravljao, jer nije bilo o čemu raspravljati.

Problem je nastao onog trenutka kad je netko zaključio da se ista binarna logika, dva stanja i jasna granica, može primijeniti i na pitanja koja po prirodi nemaju dva stanja. Je li dodir kose promijenio putanju lopte dovoljno da se smatra igranjem loptom? Je li ruka bila u prirodnom položaju ili ne? Je li kontakt bio dovoljno jak da se smatra prekršajem, a ne normalnim nogometnim doticajem dvaju tijela u trku? Sve su to pitanja stupnja, procjene, konteksta, onoga što je sudac desetljećima radio okom i iskustvom, a čip sad radi frekvencijom i grafikonom koji ne poznaje razliku između dodira i namjere, samo da ili ne.

Čipovi u kopačkama, travnjaku

Rezultat je sustav koji svakoj situaciji koja ima sto mogućih varijanti nasilno nalijepi binarni odgovor, jer je to jedino što zna raditi. Sudac onda taj odgovor proglasi objektivnom istinom samo zato što dolazi iz senzora, a ne iz ljudske glave. Kosa, punđa ili konjski rep, i FIFA priznaje da postoji siva zona. Ali siva zona je upravo ono što senzor od 500 herca ne zna prepoznati. On samo mjeri dodir, binarno, da ili ne, i taj da ili ne postaje presuda.

Kad se jednom prihvati da je preciznost sama sebi svrha, teško je zaustaviti se na lopti. Sljedeći korak, i to ne kao spekulacija nego kao već najavljen smjer razvoja, jesu čipovi u kopačkama koji bi mjerili silu udarca i točku kontakta pri svakom sudaru dvaju igrača, te senzori u travnjaku koji bi bilježili opterećenje i pritisak na svaki centimetar trave u realnom vremenu. Kombinacija toga troje, lopta, kopačke, travnjak, daje sustav koji teoretski zna sve: tko je koga dotaknuo, kojom silom, pod kojim kutom, u kojoj sekundi. Logičan zaključak: sudac neće dobiti bolji alat nego će postati suvišan, jer zašto bi netko s dva oka i višegodišnjim iskustvom procjenjivao ono što stroj već zna do milimetra i milisekunde.

Prepustimo odluke serverima

Neka dva algoritma, svaki zastupajući svoju momčad statistički optimalno, odigraju finale dok mi doma pratimo grafikon otkucaja srca lopte i čekamo push-notifikaciju da je pravda izvršena.

Tu bi trebalo zastati i zapitati se čemu onda još služi čovjek na travnjaku, ali odgovor je neugodno jednostavan: čovjek je i dalje tu jer je to ono što se prodaje. Sudac će i dalje trčati, pokazivati kartone, dizati ruku za ofsajd, sve u punom teatru odlučivanja, dok mu u uho slušalica šapće što je senzor već presudio prije nego što je on uopće stigao pogledati. Komentator će i dalje govoriti o hrabrosti, karakteru i borbenosti do zadnjeg atoma snage, dok su tri servera već tri sekunde ranije, na temelju biometrijskih podataka igrača, izračunala vjerojatnost ozljede i preporučila zamjenu. Ništa se od te dramaturgije neće ukinuti, jer sudac i komentator su glumci, a nogomet je danas proizvod koji se prodaje gledateljima.