U mraku engleske provincije, negdje između nottinghamskih radionica i yorkshirskih tvornica, skupine maskiranih ljudi noću su ulazile među razboje, škare, vretena i drvenu konstrukciju tadašnje industrijske budućnosti. Nisu nosili transparente, nisu sastavljali policy-papere, nisu organizirali okrugle stolove o etici inovacija. Uzimali su čekiće i maljeve te razbijali strojeve. Vlasti su ih progonile, novine opisivale kao nasilnike i saboterе, a povijest ih je kasnije zapamtila pod jednim od onih naziva koji zvuče kao da su od početka bili osuđeni na poraz – luditi. Pokret se pojavio 1811. u Midlandsu, proširio na druga industrijska područja Engleske i završio pod represijom britanske države, uz vojsku, suđenja, deportacije i smaknuća ^[1,2].

Taj se prizor danas često prepričava u obliku zgodne poučne pripovjetke. Luditi su, kaže pojednostavljena verzija, bili glupi protivnici napretka, ljudi koji nisu razumjeli da se povijest ne može zaustaviti i da je budućnost, kao i vlak, uvijek brža od onoga tko joj pokuša stati na tračnice.

Nisu mrzili strojeve – mrzili su logiku po kojoj stroj dolazi

Riječ „ludit” je tako s vremenom postala etiketa za svakoga tko sumnjičavo gleda na novu tehnologiju – od računala i interneta, pa sve do umjetne inteligencije. Problem s tom zgodnom pripovijetkom jest u tome što je uglavnom – netočna.

Povjesničari već dugo upozoravaju da luditi nisu bili tek panični mrzitelji strojeva, nego vješti radnici koji su vrlo dobro razumjeli što stroj znači kada ga u proizvodnju uvode oni koji žele srušiti cijenu rada, zaobići standarde zanata i koncentrirati dobit u svojim rukama. Nisu se bunili protiv tehnologije kao takve, nego protiv društvenih odnosa koji su se preko tehnologije preuređivali na njihovu štetu ^[2].

Zvuči poznato? Trebalo bi. Jer dva stoljeća kasnije, u travnju 2026., netko je bacio Molotovljev koktel na kuću Sama Altmana u San Franciscu. U Indianapolisu je lokalni vijećnik prijavio da je na njegovu kuću pucano nakon što je primio prijeteću poruku „No Data Centers”. U Festusu u Missouriju birači su na izborima kaznili gradske vijećnike koji su poduprli projekt velikog data-centra. A po internetu se, od stručnih newslettera do tabloidalnijih tehnoloških portala, sve češće govori o rastućem otporu prema umjetnoj inteligenciji, njezinoj infrastrukturi i njezinim promotorima ^[3–6].

Naravno, bilo bi i površno i intelektualno lijeno iz toga zaključiti da su se luditi vratili, samo ovaj put s WiFi-jem i pametnim telefonom. Ali bilo bi jednako lijeno sve to svesti na puku tehnofobiju, na panični strah masa pred blistavom budućnošću koju im, eto, opet kvare emocionalna nerazumnost i neobrazovanost. Ono što se danas događa oko AI-ja zanimljivo je upravo zato što pokazuje da otpor prema novim tehnologijama rijetko nastaje iz apstraktnog straha od sutrašnjice. Češće nastaje iz vrlo konkretna osjećaja da će račun za tu sutrašnjicu platiti netko drugi, a ne onaj tko je autor i vlasnik tih tehnologija. U ovom slučaju – cijenu će platiti radnici, lokalne zajednice, obični korisnici, javne institucije. A dobit? Ona je, kao i obično, usmjerena prema vrhu profitno-prehrambene piramide.

Tko su zapravo bili luditi – i zašto ih se uporno krivo pamti

Povijest ima ružnu naviku da poražene predstavlja u lošem svjetlu, u najbolju ruku kao karikature vrijedne sažaljenja. Luditi su zato idealan primjer. U popularnoj kulturi ostali su zapamćeni kao skoro priglupi i neuki ljudi koji su razbijali strojeve jer ih nisu razumjeli. No povijesni izvori govore drukčije. Radilo se uglavnom o tekstilnim radnicima i obrtnicima pogođenima promjenama u proizvodnji, osobito kada su poslodavci počeli uvoditi strojeve i oblike organizacije rada koji su omogućavali zapošljavanje manje kvalificirane i slabije plaćene radne snage. Drugim riječima, mehanizacija nije bila samo tehničko poboljšanje. Bila je i instrument preraspodjele moći ^[1,2].

To je ključna povijesna lekcija koja se u današnjim raspravama o umjetnoj inteligenciji redovito gubi. Kad se kaže da je AI „samo alat”, to zvuči razumno, gotovo odraslo, kao da je riječ o neutralnom kuhinjskom nožu koji se može koristiti i za rezanje kruha i za rezanje proračuna. Ali alati nikada ne postoje u vakuumu. Oni su ugrađeni u sustav interesa, vlasništva, hijerarhije i odlučivanja. Tkalački razboj u 19. stoljeću nije bio samo razboj. Kao što ni generativni model danas nije samo generativni model. U oba slučaja važnije od tehničkog principa rada postaje pitanje: tko ga posjeduje, tko ga nameće, tko od njega zarađuje i tko gubi pregovaračku moć nakon njegova uvođenja.

Luditi su to razumjeli mnogo bolje nego što su im kasniji pobjednici bili spremni priznati. I zato je današnja usporedba s njima istodobno korisna i opasna. Korisna, jer podsjeća da tehnološki sukobi gotovo nikada nisu samo tehnološki. Opasna, jer lako sklizne u lijenu gestu ruganja: evo opet glupih masa koje ne razumiju inovaciju. A istina je obično manje laskava za inovatore i „donositelje prosperiteta“.

Od razboja do algoritma: stroj je uvijek i društveni odnos moći

Današnja umjetna inteligencija voli se predstavljati kao čista, gotovo bestjelesna tehnologija koja nema kotača, nema remenja, nema ulja, dima ni čađe. Nema ni onog starog industrijskog prizora u kojem se odmah vidi tko je gazda, tko je nadzornik, a tko radnik s prstima među zupčanicima. AI dolazi u obliku preglednog sučelja s aurom suradnika, asistenta, „copilota”, elegantno dizajniranih prozora za chat i obećanja da će ubrzati rad, osloboditi kreativnost, povećati produktivnost i možda, uz malo sreće, skuhati i kavu. Ali iza tog uglađenog softverskog lica krije se ista stara priča: tehnologija ulazi u sustav rada pod izgovorom učinkovitosti, a stvarne posljedice vrlo često znače pojačan nadzor, standardizaciju, kompresiju vremena i pad autonomije.

Zato nije slučajno da se važan dio današnjeg AI-otpora rađa upravo na radnom mjestu. Nedavni izvještaji i ankete pokazuju znatan raskorak između entuzijazma uprava i skepse zaposlenika. Prema jednom recentnom pregledu, 54% zaposlenika u velikim poduzećima izbjegavalo je interne AI-alate i radije zadatke obavljalo bez njih, dok je približno trećina navela da ih uopće ne koristi. Istodobno je menadžment bio znatno skloniji takve alate smatrati korisnima i poželjnima. Drugim riječima, oni koji AI uvode i oni koji s njegovim posljedicama žive ne gledaju istu stvar istim očima ^[5,6].

To nije nimalo trivijalno. Jer iza riječi poput „optimizacija” i „automatizacija” često se krije puno prozaičnija realnost. U call-centrima, korisničkoj podršci, uredskom radu, medijima, marketingu, programiranju i administraciji AI se može koristiti kao pomoćni alat – ali i kao alat za mjerenje, uspoređivanje, ubrzavanje i discipliniranje. Ako radnik ima pomoćnika koji mu skraćuje i olakšava posao, to može nositi pozitivan predznak. Ako isti taj pomoćnik postane mjerilo prema kojem se traži da isti posao obavi brže, jeftinije i uz manje ljudi, priča postaje drukčija. Stroj tada više nije pomoćnik. Postaje pregovaračka batina zamotana u lijepo korisničko sučelje.

Upravo je u tome današnja veza s luditima najsnažnija. Ne u fizičkom nasilju u vidu razbijanja tehnologije, nego u prepoznavanju njezine političke funkcije. Povijest industrije puna je strojeva koji nisu samo zamijenili ljudski rad, nego su ga preoblikovali tako da bude jeftiniji, poslušniji i lakše zamjenjiv. Umjetna inteligencija danas obećava nešto slično, samo u poslovima koji su donedavno izgledali zaštićenije – u „bijelim ovratnicima”, kreativnom radu, analizi, pisanju, podršci, pa i u dijelovima medicinskog i pravnog posla. To je dovoljno da i oni koji inače uredno vole gadgete, aplikacije i digitalizaciju počnu pokazivati simptome koje tehnološki evanđelisti vole nazvati luditizmom. A možda je riječ samo o prirodnom zdravom refleksu samoodržanja.

Data-centri kao nove tvornice: buka, voda, struja i okupacija prostora

Jedna od najvećih podvala suvremenog digitalnog jezika jest izraz „podatkovni oblak”. Zvuči lagano, eterično, skoro meteorološki nevino, kao da podaci lebde negdje iznad nas, među paperjastim nakupinama kondenzirane bezazlenosti. U stvarnosti, „oblak” je ogroman niz vrlo konkretnih zemaljskih objekata – hale, serveri, rashladni sustavi, energetski priključci, generatori, cjevovodi, kamioni, beton, zemljište, politika… Umjetna inteligencija, pogotovo generativna AI, na toj materijalnoj infrastrukturi ne počiva samo simbolično, nego doslovno. Bez podatkovnih centara nema ni „magičnog” odgovora koji se pojavi u chatu dvije sekunde nakon što ga se zatraži.

Zato se novi tehnološki sukobi ne odvijaju samo u uredima i online raspravama, nego sve više u gradskim vijećnicama, predgrađima i ruralnim zajednicama. U Missouriju je lokalna politička cijena podrške data-centru već došla na naplatu kroz izbore. U Indianapolisu je sukob eskalirao do kriminalnog nasilja. To, naravno, ne legitimira nasilne reakcije, ali pokazuje razinu ogorčenosti. Ljudi ne vide samo futurističku infrastrukturu. Vide potrošnju električne energije, zahvate u prostoru, buku, promet, rizik za vodne resurse i osjećaj da se odluke donose daleko od njihovih interesa, a u ime apstraktnog „razvoja” ^[4,5].

Tu je analogija s industrijskom revolucijom opet vrlo neugodna. Svaka velika tehnološka epoha voli o sebi govoriti kao o oslobođenju čovjeka od ograničenja prošlosti. A onda se pokaže da to oslobođenje zahtijeva vrlo konkretne žrtvenike – rijeke, energiju, prostor, radne režime, porezne ustupke i lokalnu poslušnost. Nekad je to bila tvornica koja mijenja grad. Danas je to data-centar koji mijenja krajolik. Nekad je dimnjak bio simbol napretka. Danas su to hale bez prozora, turbine, transformatori i gigavati, uz dovoljno marketinškog sjaja da sve zajedno izgleda kao produhovljena verzija elektrane.

Kad se lokalna zajednica tome suprotstavi, tehno-optimistični refleks često je isti kao i prije dvjesto godina: prikazati protivnike kao zaostale, neupućene, sebične ili antinapredne. No ponekad ljudi jednostavno jako dobro razumiju što se događa kad se privatna dobit pokuša upisati u javni prostor kao neupitno dobro. U tom smislu današnji anti-data-centar pokreti nisu ni komični ni egzotični. Oni su sasvim racionalna reakcija na činjenicu da AI-industrija ne živi od apstraktne inovacije, nego od sasvim konkretne infrastrukture koju netko mora trpjeti.

Tko plaća, a tko naplaćuje račun

Znakovit je i raskorak između tehnoloških elita i ostatka društva. Istraživanja javnog mnijenja u SAD-u posljednjih godina pokazuju da je opća populacija osjetno zabrinutija zbog umjetne inteligencije nego stručnjaci i ljudi iz industrije. Amerikanci su u većem broju izražavali zabrinutost nego uzbuđenje zbog sve šire uporabe AI-ja, dok su stručnjaci u tom pogledu znatno optimističniji ^[8].

To ne mora značiti da je „narod u pravu”, a eksperti u krivu. Ali vrlo jasno pokazuje da se ne radi tek o nerazumijevanju tehnologije. Dapače, dio nepovjerenja proizlazi upravo iz razumijevanja obrasca. Ljudi su već vidjeli film u kojem se neka nova tehnologija najavljuje kao univerzalno dobro, a onda završi tako da ubrza nesiguran rad, privatizira korist, socijalizira štetu i još traži zahvalnost. Vidjeli su to s platformskim radom, s društvenim mrežama, s ekonomijom pažnje, s gig-modelom, pa i s obećanjem da će digitalna povezanost nužno stvoriti bolji javni prostor. Rezultat je često bio nešto između ovisnosti, nadzora i erozije društvenog povjerenja.

Zbog toga je i današnja rasprava o AI-ju toliko nabrijana. Jer nije riječ samo o jednoj novoj tehnologiji, nego o akumuliranom iskustvu iz prethodnih rundi digitalnog „spasa”. Kada netko danas kaže da će umjetna inteligencija „osloboditi ljude od dosadnog rada”, mnogi to čuju kao: „Otpustit ćemo dio ljudi, ostatku pojačati normu, a sve zajedno predstaviti kao emancipaciju”. Kada se kaže da će data-centar donijeti razvoj, to prečesto zvuči kao: „Mi uzimamo prostor, resurse i politički utjecaj, a vi ćete dobiti press-konferenciju i možda pokoji posao za održavanje”. To možda nije fer prema svim projektima, ali je politički sasvim razumljivo.

Nije svaki „napredak” javno dobro

Tu treba biti oprezan. Nasilje nad ljudima ili imovinom nije ni prihvatljiv ni mudar odgovor na tehnološke promjene. Molotovljev koktel nije argument. Pucnjava na kuću lokalnog političara nije društvena kritika, nego kriminal. Nasilni ekscesi ne zaslužuju romantizaciju, čak ni kada izrastaju iz stvarnih frustracija ^[3,4,7].

Ali jednako tako ne zaslužuje ozbiljan tretman ni infantilna ideja da je svaki otpor AI-ju samo mentalna smetnja na putu povijesne neizbježnosti. Povijest tehnologije pokazuje upravo suprotno: društva koja ne pregovaraju o pravilima uvođenja novih tehnologija obično na kraju dobiju najgoru verziju „napretka” – onu u kojoj učinkovitost progresivno raste, a dostojanstvo progresivno opada, pa se onda sve zajedno proglašava – progresom. U tom smislu pravo pitanje nije treba li zaustaviti umjetnu inteligenciju – kao što nisu zaustavljeni ni razboji, ni elektrifikacija, ni računala, ni internet – nego tko će postaviti pravila njezina uvođenja, tko će imati koristi i tko će imati pravo reći „ne” kada trošak postane previsok.

Upravo tu današnja usporedba s luditima prestaje biti povijesna fusnota i postaje svojevrsno ogledalo. Jer luditi nisu izgubili samo bitku sa strojevima, onim su izgubili bitku oko prava da sudjeluju u određivanju uvjeta pod kojima će tehnologija promijeniti njihov život. Današnje društvo sada stoji pred vrlo sličnim pitanjem, samo u mnogo skupljoj, tišoj i softverski uglađenijoj verziji: hoće li umjetna inteligencija biti alat koji povećava ljudske mogućnosti ili instrument koji dodatno koncentrira moć u rukama malog broja kompanija i investitora? Ma, ima tu još cijela gomila pitanja! Hoće li zajednice moći odlučivati o infrastrukturi koja im dolazi pred vrata? Hoće li radnici imati ikakvo pravo glasa kada im se „pomoćnik” pretvori u nadzornika?

Kad se sva futuristička rasvjeta ugasi, ostaje stara i neugodno prizemna istina: nije pitanje u tome boje li se ljudi napretka i budućnosti. Pitanje je tko naposljetku plaća cijenu „napretka” i „budućnosti”, tko od toga profitira i tko uopće ima pravo odlučiti kako će se nova tehnologija uvoditi u rad i zajednicu. Ako se to pitanje ne postavi na vrijeme, onda će se i ova epoha, kao i mnoge prije nje, jednog dana opisivati istim jezikom pobjednika, kao još jedan trijumf napretka nad nerazumnim otporom. A ispod tog elegantnog sažetka opet će ostati zakopani ljudi koji su samo prvi osjetili da riječ „inovacija” ponekad znači da netko drugi bez pitanja preuređuje njihov život.

Izvori

[1] Encyclopaedia Britannica. „Luddite”
[2] Smithsonian Magazine. „What the Luddites Really Fought Against”
[3] Futurism. „Someone Threw a Molotov Cocktail at Sam Altman’s House”
[4] NBC News. „Indianapolis councilman says shots fired at house after ‘No Data Centers’ note”
[5] Politico. „Missouri city council backlash over data center”
[6] Futurism. „There Are Signs of a Massive AI backlash”
[7] Blood in the Machine. „It’s Open Season for Refusing AI”
[8] Pew Research Center. „Key findings about how Americans view artificial intelligence”