Vjerojatno ste i sami davno primijetili da kada je netko popularan i poznat u nečemu, onda se od njega traži da da svoje mišljenje i o nečemu što nema veze s poslom kojim se stvarno bavi (Don't give up on your day job, rekli bi posrpdno Ameri) već i o svim pitanjima koja tište ili ne tište ljude.

Lijepi glumci i glumice tako daju svoje mišljenje o politici na lokalnom, državnom i svjetskom nivou. Čuveni znanstvenici komentiraju nogometna natjecanja, nogometaši daju svoj kratki kurs povijesti, a nogometni savjetnici objašnjavaju gradsku poreznu i ekonomsku politiku. Genetičari pričaju o bibliološkim temama, teolozi o genetici, a Puhovski i Letica - o svemu.

Naravno, imati svoje mišljenje o nečemu nije sramota čak i kad je to izvan domene kojom se bavimo, ali novinari bi morali znati kome onda davati koliko važnosti.

Kada o napretku (i još više manjkavostima) umjetne inteligencije govori, primjerice, Claudia Perlich (Chief Scientist u trvtki Dstillery, a koja je bila u timu koji je radio na IBM-ovom Watsonu), onda ima smisla dati joj i desetke kartica prostora. Kada o tome prtlja Elon Musk koji u zadnje vrijeme sve više zvuči kao da mu se „pogoršalo“ – još od aproprijacije filozofske teme o simuliranom svemiru koju je predstavio kao originalno svoju i praktički gotovu, dokazanu stvar, te sada sa svojim paničarskim trtljanjima o robotima-ubojicama, onda to može biti omanji okvirić.

Po mogućnosti podrugljiv.

Davati Musku „plahte“ prostora u novinama i na Internetu za njegovo isprazno filozofiranje o „umjetnoj inteligenciji!“, a gdje zapravo govori o općoj umjetnoj inteligenciji (GAI – general artificial intelligence – onoj koja emulira ukupno ljudsko razumijevanje i samosvjest, a koja nije ni na vidiku) – onda je to problem za Muska i za novinare, ali i za publiku koja ne mora ništa znati ni o Musku ni o nama novinarima, ali se svejedno ima pravo nadati da je barem donekle točno informirana o tome što je bitno.

Elon Musk, ukratko, vjeruje da živimo u računalnoj simulaciji (jer je ovlaš pročitao Bostromovu hipotezu simulacije), ali se svejedno panično boji (zašto, kad je ionako sve simulacija?) robota-ubojica koji će nama zavladati. Doduše, u ovome zadnjem nije sam – isti strah muči i jednog vrlo poznatog fizičara – Stephena Hawkinga, koji je u svojoj domeni sam svjetski vrh, ali se, istini za volju, umjetnom inteligencijom nikada u životu nije profesionalno bavio.

Imamo li razloga bojati se umjetne inteligencije, i to ne one GAI koje na vidiku ionako nema, nego obične, svakodnevne AI koju koristimo svakodnevno:

-          u Googleovim sugestijama kada utipkavamo riječi za pretragu;
-          u A* algoritmu koji traži najbrži i najkraći put našim jedinicama u MOBA i RTS igrama koje svakodnevno igramo;
-          u ekspertnim sustavim koji našoj banci kaže ima li nam smisla dati kredit ili ne;
-          u ekspertnim sustavima u laboratorijskom računalu koji na osnovu analize tjelesnih tekućina već sada mogu dati preliminarnu dijagnozu, često točnije od liječnika-specijalista?

Ima, ali na posve različiti način od infantilnog straha od „ROBOTA S LASERIMA KOJI UBIJAJU SVOJE GOSPODARE“ kojih se Musk boji.

Prošle godine je tako izašlo izviješće The AI Now Report koje se stručno bavi implementacijama umjetne inteligencije u stvarnosti i što nam to sve donosi.

Ta „glupa“ umjetna inteligencija, nesvjesna sebe i samo s malim, izoliranim mogućnostima davanja procjena u točno određenim segmentima ljudskog znanja, donijet će velike društvene promjene i učiniti mnoge permanentno neupošljivima, a druge ovisne o onima koji definiraju algoritme po kojima se ona ravna, a koji mogu biti odraz nečijeg općeg svjetonazora i političkih stavova.

Dakle, umjetna inteligencija već je počela donositi društvene promjene, a u idućih nekoliko godina to će postajati sve očitije i izraženije. Po svoj prilici, u vrlo kratkom vremenskom periodu društva na ovoj planeti će se naći u situaciji u kakvoj se nikada prije nisu našla i na koju uobičajeni politički i društveni odnosi nemaju odgovor.

Ali, ta umjetna inteligencija koja će nas staviti pred velike probleme i zahtijevati od nas odluke koje će iz temelja mijenjati naš svijet nema veze s infantilnim robotima-ubojicama niti sa „simuliranim svemirom“ za koji Musk vjeruje (bez valjanih dokaza) da u njem živimo.

Za ovo, naravno, nije Musk kriv. Svatko od nas ima glupe ideje, a što su stvari o kojima razmišljamo manje povezane s onim što svakodnevno radimo, obično su ideje o tim stvarima sve i gluplje. Problem je što dajemo pravo građanstva tim glupim idejama ako dolaze iz usta „selebritija“, a to je loše, jer prosječan konzument vijesti obično nije u stanju razlučiti ima li mišljenje slavnih ikakve težine i stvarne vrijednosti. Ako se pojavljuje u novinama – sigurno ima!

A to nije slučaj. Ukratko, nije se Musku pogoršalo, nego je objektivnost u novinarstvu zamijenila neutralnost – totalna neangažiranost i prenošenje svačijeg mišljenja kao jednakovrijednog.

Kažu da će nas novinare uskoro uvelike zamijeniti umjetna inteligencija. 


To je dobro.

Ne može biti gora od prirodne gluposti i indolentnosti.