O slučaju (po svemu sudeći, premda mu još ništa nije dokazano) pedofila Francisa Rawlsa koji je na svom disku, tvrdi optužnica, spremio dječju pornografiju, pisali smo prije dvije godine. Naime, Rawls je uhićen tijekom šire policijske akcije protiv pedofila na Internetu, ali mu policija ništa nije mogla dokazati. Naime, sadržaj njegovog diska je enkriptiran, a on ključ za dekriptiranje ne da, tvrdeći da bi time mogao sam sebe optužiti, a od čega ga (među ostalim) štiti famozni Peti amandman američkog Ustava kojega smo se navikli čuti iz usta filmskih mafijaša i kriminalaca koji na sudu nonšalantno kažu „I take the Fifth!“ („Pozivam se na Peti [amandman]!“).

(Slični zakoni postoje i u drugim zemljama, a kod nas se tako svatko može braniti šutnjom, odnosno odbiti dati bilo kakvu izjavu tužiteljstvu, sudu ili policiji.)
Američki suci nižih sudova ne misle tako, pa ga zbog nepoštivanja suda drže zatvorenog, i to bez ikakve podignute optužnice, sve otkad smo prvi puta o ovome pisali - već dvije godine. Dakle, ne da Rawls nije osuđen, nego za sada nije optužen za bilo što – raspačavanje i skidanje dječje pornografije ponajmanje. Jednostavno u zatvoru je jer ne želi odati lozinku sudu, odnosno tužiteljstvu.

E sada – je li stvarno zahtjev za otkrivanjam lozinke diska potrebne za njegovo dešifriranje od strane suda kršenje optuženikovih prava da se sam ne inkriminira pred sudom?

Po logici nižih sudova, a koja se sada nalazi na propitivanju na Vrhovnom sudu SAD-a – nije. Od osumnjičenika se ne traži da svjedoči protiv sebe, već samo (ili „samo“…) da dade podatak koji će tužiteljstvu omogućiti da s njegovog diska skupi (eventualne) dokaze protiv njega.

S druge strane, ovo je navodno najdulji pritvor (zatvaranje bez sudske presude) zbog nepoštivanja suda u povijesti SAD-a. Dvije godine iza rešetaka.

Problem bi vjerojatno bio brže riješen da se ne radi o jednom od najodurnijih (doduše još nedokazanom) oblika kršenja zakona uopće (pedofiliji), ali ponovo aktualizira činjenicu da su mnogi još uvijek aktualni zakoni diljem svijeta pisani u dobu kada se nije mogao ni zamisliti utjecaj tehnologije na društvo u praksi.

Također, sposobnost tehnologije da čuva naše podatke, bilo našu prepisku, film, video i zvučne snimke u obliku koji je totalno „neprobojan“ odnosno nerazumljiv za bilo koju treću stranu koja nema pristup ključu za dešifriranje, već sada je čini istinskim produžetkom našeg uma koji se obično smatra privatnom i zaštićenom domenom i kojega zakon isto tako štiti od nasilnih izvanjskih pokušaja davanja bilo kakvih informacija – ne samo onih koje bi nam samima mogle objektivno naštetiti pred zakonom.

Kako će i kada Vrhovni sud presuditi u slučaju Rawlsa, pa će se onda ta presuda, kako je i običaj u presedanskom pravu, odnositi i na sve ostale kasnije slučajeve traženja lozinki za dešifriranje digitalno pohranjenih podataka, ostaje vidjeti.

Ali, već sada nam najavljuju namjenske memorijske ekstenzije koje ćemo koristiti kao stalne umetke za poboljšanje naše memorije. Ukoliko presuda bude takva da se lozinka za vanjski disk mora otkriti i da se ne radi o kršenju prava da se optuženik sam ne inkriminira, hoće li onda to isto vrijediti i za lozinke potrebne za dešifriranje ovih memorijskih umetaka?

A ako je tako, gdje je onda zaštita od inkriminacije samog sebe pred sudom, odnosno pred organima vlasti?