Danas već nekadašnji tjednik “Globus” je u srpnju 2010. objavio tekst pod naslovom koji je tada zvučao kao pretjerivanje, a danas zvuči kao arhivski dokument: „Mi smo tviteraši, najmanja, ali najmoćnija zajednica na internetu”. Oba su pridjeva bila točna, i to ne slučajno, nego povezana s razlogom.

Twitter u Hrvatskoj tih je godina brojao nekoliko tisuća aktivnih računa, od čega je stvarno 'govorilo' možda njih par stotina. Kako su tada definirali Twitter: „Na Facebooku su svi vaši prijatelji iz srednje škole. Na Twitteru – ljudi za koje biste htjeli da su išli s vama u školu.” Citirao je autor nekoga iz te „najmoćnije zajednice na internetu”.

Kako smo se upoznavali

I sam sam pristupio Twitteru u studenom 2007. godine jer me privukla ta eksplozivna bliskost s događanjima, konverzacija između akademske ozbiljnosti i urbanog humora. Ja sam s druge strane bare razmjenjivao vijesti i pozdrave, a ekipa se tada družila i izvan mreže, na tada novoimenovanim skupovima, TwitUpovima, uz pivo i ćevape, a pod „pokroviteljstvom” Plave ptice. Sklapala su se virtualna poznanstva; na primjer, nikad ne bih upoznao neke od njih, @barbaraslade, @marcec, @ivo_spigel, @IvanBrezakBrkan, @drazendrnas, @micronola i još desetke drugih, većinu kojih, s vrhuncem ironije bliskosti mreža i planetarne fizičke udaljenosti, nikad nisam fizički upoznao.

Prisnost koja je nestajala

Sve su to u tom periodu bili obični mladi ljudi, željni komunikacije i prisnosti koja je s dolaskom društvenih mreža i mobitela neumitno izmicala. Twitter je tu nadolazeću prazninu popunio na jednostavan način, kroz tekst, i to tekst kraći od poruke koju se pisalo prstom na minijaturnoj tipkovnici ondašnjih mobitela. Nije se uvijek objavljivalo zato što se imalo što reći, nego zato što se htjelo provjeriti da s druge strane još netko sluša, što je otprilike i definicija prisnosti kad se oduzmu ton glasa, lice i mogućnost da se s nekom popije kava.

Zajednica se tako sastavljala od ljudi koje bi u fizičkom svijetu razdvajale sve uobičajene prepreke, vrijeme, dob, struka, škola, kvart, firma, i koji su se onda na TwitUpovima susretali kao ljudi koji se već godinama poznaju, samo bez lica. Nitko od njih nije bio čudak, nitko nije bježao od stvarnog društva, nego se stvarno društvo u međuvremenu preselilo u mobitel u džepu. Globus je to uobličio simpatično karikaturalno: „Tviteraš nije nikakav čudak. Teško ćete ga prepoznati na ulici. Ne razlikuje se fizički od drugog čovjeka i nije rogata, asocijalna osoba, nego se u pravilu radi o natprosječno komunikativnoj osobi, širokih interesa.”

Ptice više nema, glagol je ostao

Ovaj tjedan, točnije 15. srpnja, navršilo se točno dvadeset godina otkako je Twitter otvoren javnosti, ali on više ne postoji ni pod tim imenom ni pod tim logotipom. Danas se, iako pod drugačijim imenom, za samu aktivnost objave često koristi isti, stari glagol, tvita se. Taj se izraz ukorijenio kao što se nikad nećemo riješiti guglanja, iako ćemo više vremena LLM-mati. Vizualno je iščeznuo logotip, ptica je maknuta 2023., a ono što je ostalo zove se X i funkcionira po logici koja s onom platformom iz davne 2010. ima malo veze.

Kad su korisnici pisali specifikaciju

Vrijedi se podsjetiti što je ta rana platforma zapravo bila. Serveri su padali toliko redovito da je crtež kita kojega jato ptica pokušava podignuti iz vode postao dio folklora. Ograničenje od sto četrdeset znakova bilo je posljedica SMS standarda, dakle tehnički zahtjev, a ne dizajnerska odluka, i upravo je taj artefakt proizveo cijeli jedan novi stil pisanja. Hashtag, retweet i live-tweeting nisu izašli iz nekog korporativnog odjela za inovacije, nego su ih izmislili korisnici pokušavajući sami sebi organizirati kaos, a tvrtka ih je naknadno ugradila u proizvod, internet u legendu. Netko je davno rekao: to je bio jedini period u povijesti društvenih mreža u kojem su korisnici pisali specifikaciju.

Zauzvrat se dobivalo nešto što nijedna kasnija platforma nije uspjela replicirati: scroll u kojem je stajalo lansiranje space shuttlea, izvještaj iz prve ruke s kairskog trga i prepirka s holivudskim glumcem. Twitter je tih godina bio brži od agencija, a jedno Arapsko proljeće ga je ustoličilo kao prvi medij novog doba, revolucionarno utjecajan. Govorilo se kako je moć stavljena u ruke ljudi baš kroz Twitter.

Zašto X još uvijek radi

Prema svim pravilima struke, ekonomskim trendovima i gubitku široke popularnosti, mreža je nakon rebrandiranja iz Twittera u X trebala propasti. Platforma je razmontirala verifikaciju i moderaciju, pojavili su se neprikladni sadržaji, politika je nahrupila kao kad pukne brana, u kratkom roku izgubila znatan dio oglašivača i doživjela odljev korisnika na druge, netom otvorene slične mreže, Threads, Bluesky i već etablirani Mastodon. Umjesto toga, još uvijek radi.

Razlozi nisu mistični. Prvi je monopol na sadašnjost: ako se želi znati što se događa u ovoj minuti, potres, prevrat ili nogometni transfer, alternativa i dalje ne postoji, jer su Instagram i TikTok algoritamski optimizirani za zabavu, a zabava po definiciji kasni. Threads i Bluesky su pokušali, no dobili su ono što se u statistici zove pristojan broj dnevnih i mjesečnih korisnika, ali ne i globalnu populaciju. Drugi je taj što se ovdje prati one koje se želi poznavati, pa dok god predsjednici država, celebritiji, novinari i vlasnici tvrtki odbijaju otići s mreže, ostatak svijeta nema izbora nego ostati priključen. Treći je Community Notes, sustav u kojem se provjera činjenica dodjeljuje korisnicima uz uvjet da se oko bilješke slože ljudi koji se inače ne slažu ni oko čega, i koji je, ironično, jedina moderacijska inovacija te platforme koju kopiraju konkurenti.