Zašto nema više mladih talenata koji dolaze u Hrvatsku?

Problem Hrvatske nije to što talenti iz Hrvatske odlaze u Irsku, Njemačku, Dansku ili Novi Zeland. Problem je što Irci, Nijemci, Danci i Novozelanđani ne nalaze razloga doći u Hrvatsku

Ivo Špigel utorak, 20. veljače 2018. u 06:30

Bio sam ovih dana na konferenciji na temu “TMT – Telco, Media, Technology”. Prilika je to bila da se poslušaju ukratko planovi vodećih ljudi domaćih telekoma (s ovogodišnjim “glaring omission” HT-a) i uvijek zanimljiv osvrt na globalne trendove Dejana Ljuštine, odličnog predavača i partnera u konzultantskoj kompaniji PWC Hrvatska. Otvorila su se različita pitanja, na koja bih rado bio dao i svoj komentar (oprez: pluskvamperfekt!) i postavio pokoje pitanje. Format događanja, nažalost, nije takav da ostavlja mnogo vremena i prostora za interakciju s publikom, ali nekoliko tema s ovog događanja dalo mi je poticaja za kolumnu. Tužna je sudbina organizatora poslovnih susreta – pozoveš na event poslovnog partnera, koji je ujedno i kolumnist, pa onda umjesto diskusije na licu mjesta, dobiješ komentare u medijima! 

Nikoga neće iznenaditi ako kažem da je među dominantnim tehnološkim trendovima u tom “TMT” području umjetna inteligencija. Fondovi se natječu tko će uložiti u više perspektivnih AI startup kompanija. Globalni giganti, čuveni FAMAG (Facebook, Amazon, Microsoft, Apple, Google / Alphabet) kupuju umjetno inteligentne kompanije šakom i kapom, u paničnom strahu da se netko od konkurencije ne bi dočepao nekog ultimativnog tima ili tehnologije koja će ostale ostaviti u prašini. Meni se, pak, slušajući sve te projekcije i trendove, nametalo možda i pomalo banalno pitanje... Zašto naši dragi telekomi, koje toliko volimo mrziti, ali bez kojih ne možemo zamisliti svakodnevni život, ne upogone sve te moćne resurse umjetne inteligencije kako bi kupcima olakšali snalaženje u beskonačnom kaosu opcija, tarifa, pretplatničkih modela, obaveza, ugovora i svega ostalog što obične “non-ICT” smrtnike tjera da pri svakoj odluci o telefoniranju, internetiziranju... a osobito raskidanju ugovora zivkaju IT-jevce – svoje sinove, šogore, frendove iz djetinjstva, ljubavnice ili susjede iz uzmorskih vikendica? 

Usput govoreći, financijska industrija ovaj put nije bila tema, ali za banke bi se, dakako, moglo reći isto. I one ulažu masovno i hrpimice u AI – pa dajte više, drugovi, upogonite taj AI da se klijenti malo bolje snađu u šumi kreditnih uvjeta i ostalih bankarskih, kako ih oni tako simpatično zovu, “proizvoda”! 

Nakon uvodnog izlaganja g. Ljuštine, uslijedio je obavezni panel. Nekoliko socioloških napomena oko sastava panela... Osim moderatora (Ljuština), bilo je pet sugovornika. Od njih šestero, samo je jedna – Gordana Kovačević iz Ericssona – bila žena. Možda je indikativno i to da su na panelu bile samo dvije kravate – trojica panelista procijenili su da je “otvorena košulja” dovoljno ozbiljna za takvu poslovnu priliku, što svakako pozdravljam.  

Ljudi – osobito mladi ljudi, osobito za vrijeme faksa – uvijek će htjeti nekamo otputovati. Razlozi su različiti, od čistog avanturizma i želje da se upozna druge gradove i ljude, do frustracije “lokalnom situacijom”

Diskusija je malo pomalo dovela do neizbježne teme, da ne kažem “Lamentacije Valenta Žganca” (čitajte Krležu!). Tema je, možda pogađate, “odlazak naših mladih talenata u inozemstvo”. Rasprave na tu zadanu temu u pravilu se vrte uvijek oko istog: koja kompanija (u ovom slučaju telekomi) ima inovativnije i zanimljivije programe poticanja inovativnosti svojih radnika, koja daje maštovitije “benefite”, koja potiče poticajnije poticajno okruženje u svojim korporativnim redovima... Nemojte me krivo shvatiti, često su to (ne baš uvijek) doista kvalitetni i dobro osmišljeni programi za motivaciju stručnjaka u golemim korporacijama. I ne, ne mislim da se ne treba truditi oko zadržavanja hrvatskih talenata u hrvatskim kompanijama kako bi mogli i dalje nositi hrvatsku lisnicu u hrvatskom džepu.  

No – u cijeloj priči oko te teme fascinira me kako se nitko nikada ne uhvati mojeg omiljenog “slona u sobi” (isprika zbog korištenja metafore iz engleskog jezika). Zašto, pobogu i zaboga, nema više mladih talenata koji dolaze u Hrvatsku?  

Ljudi – osobito mladi ljudi, osobito za vrijeme faksa – uvijek će htjeti nekamo otputovati. Razlozi su različiti, od čistog avanturizma i želje da se upozna druge gradove i ljude, do frustracije “lokalnom situacijom” (trava je “tamo”, dakako, uvijek zelenija) pa do – a to osobito vrijedi za one najtalentiranije – želje da se ode baš na ciljano sveučilište XYZ zato što se, eto, upravo tamo razvijaju najnaprednije tehnologije, predaju profesori koji su legende u svojoj struci, radi se na projektima koji su u samoj špici struke i tehnologije ...  

Kad ćemo, dakle – odnosno, kad će svi mogući panelisti, političari, disižn mejkeri, opinon mejkeri i ostali utjecajni ili poluutjecajni govornici i zakonopisci – dakle, kad će shvatiti da ljudi uvijek nekud idu? Problem Hrvatske nije to što talenti iz Hrvatske odlaze u Irsku, Njemačku, Dansku ili Novi Zeland. Problem je što Irci, Nijemci, Danci i Novozelanđani ne nalaze razloga doći u Hrvatsku.  

Ima tu, dakako, svijetlih iznimaka. U tome prednjače upravo naši najjači startupi. Baš na dan kad pišem ovaj tekst, Mate Rimac se na svom Fejsu pohvalio da Rimac Automobili zapošljava stručnjake (kad je već “radnici” politički nekorektno) iz 21 države.  

Prilikom našeg nedavnog razgovora, suosnivač moćnog fonda Atomico Mattias Ljungman komentirao je kako Europa nema jednu, dominantnu, “europsku Silicijsku dolinu”, ali kako ju zapravo ni ne treba, zato što se svi europski gradovi trude, ulažu i zalažu za izgradnju vrhunskih sveučilišnih i istraživačkih centara. Iz njegove – a moram reći, sve više i iz moje – perspektive, ključ je u tome da Europa, u natjecanju s Amerikom i Azijom, ne samo zadrži što više svojih talenata “na kontinentu”, već da i privuče što više Amerikanaca, Kineza, Japanaca, Tajvanaca, Indijaca, Rusa, Brazilaca, Čileanaca i svih ostalih. Vrhunska europska sveučilišta to rade vrlo uspješno, i moj sugovornik bio je uzbuđen i optimističan oko europske pozicije u toj utakmici. U usporedbi sa SAD-om (vidjeti moj članak o konferenciji Slush u ovom broju Mreže), Europa ima 5,5 u odnosu na američkih 4,5 milijuna digitalnih inženjera. Što na to mogu reći vodeći ljudi HAZU, Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatske zaklade za znanost – vjerojatno ne treba ni komentirati.

 

Napomena: Ovaj tekst je izvorno objavljen kao kolumna u časopisu Mreža 03/2018