Još prije nego što je Samsung 2019. godine prvim Galaxy Foldom preklopne telefone stavio na kartu, Appleovi su inženjeri u najtajnovitijim laboratorijima kompanije već razlagali savitljive zaslone, šarke i pokrovna stakla. Taj je rad počeo godinama prije konkurencije. A ipak, Apple na tržište stiže posljednji, gotovo cijelo desetljeće nakon prvih rivala.

Upravo to čekanje, a ne sam uređaj, prava je priča iza novog modela koju ispisuje Mark Gurman. Riječ je o najvećoj promjeni dizajna u gotovo dvadeset godina dugoj povijesti iPhonea, proizvoda koji čini otprilike polovicu ukupne Appleove prodaje.

Zašto je onda kompanija koja je tehnologiju imala u rukama među prvima, s gotovim proizvodom izašla posljednja?

Ne biti prvi, nego biti bolji

Odgovor se krije u logici koja Apple definira otkako postoji. Kompanija rijetko izmišlja kategoriju; radije pusti druge da je definiraju, prežive prve, sirove generacije, a onda uđe s verzijom koja djeluje kao da je problem oduvijek bio riješen. Tako je bilo s MP3 playerom, s tabletom, sa satom. A i sam iPhone, koliko god djelovao kao iznimka, potvrđuje pravilo: pametni telefoni postojali su i prije njega (BlackBerry, Palm, Windows Mobile), pa Apple formalno nije bio prvi. Njegova je legenda upravo u tome što je kategoriju iznova izmislio i sve pred sobom učinio zastarjelim. Bilo da ulazi posljednji ili redefinira zatečeno, poanta ostaje ista: ući tek kad se može biti u pravu. Preklopni telefon nije iznimka: on je udžbenički primjer te strategije.

Iz te perspektive, desetljeće šutnje nije bilo zaostajanje, nego čekanje. Apple nije htio izdati uređaj koji bi kupca tjerao na kompromise koje kompanija sama ne bi mogla opravdati. A preklopni su telefoni dugo bili upravo to: skupe demonstracije onoga što je moguće, a ne onoga što je dovršeno.

Četiri tvrda problema

Bloomberg objašnjava detalje: interno su Appleovi hardverski timovi rano definirali četiri prepreke koje su morale pasti prije nego što bi uređaj uopće bio dostojan logotipa. Trebalo je smanjiti vidljivost pregiba koji je nagrđivao rane preklopnike; osigurati pouzdanost šarke koja se otvara i zatvara desetke tisuća puta; razviti novu vrstu savitljivog pokrovnog stakla; i smjestiti dio kamere ispod samog zaslona kako bi se oslobodila korisna površina.

Nijedan od tih problema nije se rješavao brzo. Apple je na kraju došao do napredne šarke od titanija i aluminija te prilagođenog pokrovnog stakla razvijenog u suradnji s Corningom, kombinacije koja, tvrde u kompaniji, ostavlja pregib znatno manje vidljivim nego kod uređaja koji su danas na tržištu. Upravo taj, gotovo nevidljiv nabor Apple planira istaknuti kao svoju glavnu konkurentsku prednost. No do njega se nije moglo doći na prečac. Trebalo je čekati da materijali sazriju.

O dizajnu se dugo dvoumilo

Tehnologija, međutim, nije bila jedini razlog odgode. Godinama unutar kompanije nije postojao dogovor ni oko toga što preklopni Apple uopće treba biti. Jedna od najranijih zamisli bila je zapravo iPad mini koji se rasklapa u veći tablet.

Prekretnica je stigla oko 2020., kada se Tim Cook vratio s puta po Aziji neuobičajeno nabrijan. Posvuda je viđao ljude kako koriste preklopnike Samsunga, Huaweija i drugih te se uvjerio da Apple mora imati svoj. Cook, čitav mandat poznat po fokusu na financije i opskrbni lanac, ovaj se put umiješao u samu koncepciju proizvoda. Preusmjerio ga je s preklopnog iPada na preklopni iPhone. Njegov je entuzijazam, kažu upućeni, imao snažniju težinu od uobičajene.

Konačan oblik iskristalizirao se tek oko 2023., kada je Appleov dizajnerski studio odlučio da uređaj bude nizak i širok. Rasklopljeni zaslon od približno 7,8 inča trebao bi biti pogodan za gledanje videa i višezadaćnost, dok vanjski ekran od 5,5 inča telefon drži dovoljno kratkim da stane u džep. Dizajneri su ga u razvoju opisivali slikovito: sklopljen je veličine putovnice, rasklopljen podsjeća na Magic Trackpad.

Račun kompromisa

Najveći izazov, međutim, nije bio nijedan pojedinačni problem, nego njihov zbroj. Preklopni telefon dolazi s ugrađenim manama: slabijom kamerom, kraćim trajanjem baterije, manjom otpornošću i time što ga treba otvoriti da bi imao smisla. Riješiti šarku ili staklo bilo je izvedivo; teže je bilo dovesti cjelinu do točke u kojoj zbroj prednosti nadjača taj popis nedostataka.

To objašnjava zašto deset godina, a ne pet. Morale su se poklopiti tri stvari: da tehnologija dozri, da dizajn ponudi razlog za postojanje i da kupcu, unatoč kompromisima, ostane dovoljno razloga za kupnju. Prve dvije Apple je mogao riješiti u vlastitim laboratorijima; treća je ovisila o njima. Tek kada su se te linije spojile, u Appleu su zaključili da koncept ima smisla.