Postoje zablude koje nakratko planu i brzo se ugase, pa ih lako pometemo pod tepih zaborava. Ali postoje i one druge, raskošnije i otpornije, koje se ne zadovoljavaju time da nakratko zavaraju ponekog lakovjernog nesretnika, nego zavode cijela društva, intelektualce, novine, salone, astronomske društva i sveučilišne predavaonice. Takve zablude najčešće ne nastaju onako kako ih obično zamišljamo – u mraku neznanja i Dunning–Krugerovih uvjerenja – nego ondje gdje se istinite činjenice, maštovite želje i napredna tehnička sredstva nađu u dovoljno bliskom, ali ne baš i skladnom kontaktu.

Marsovski kanali u analognoj medijskoj distribuciji

Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Mars je postao upravo takvo mjesto – ne samo nama relativno bliski svemirski objekt, nego golema crvena površina na koju je Zapad mentalno projicirao sve ono što je maštao da će pronaći izvan sebe: razum, napredak, egzotiku, opomenu, pa i spas cijele civilizacije.

Američki autor David Baron u knjizi „The Martians: The True Story of an Alien Craze that Captured Turn-of-the-Century America“ ne piše samo o astronomskim aspektima Marsa kao susjednog nam planeta unutar Sunčeva sustava, nego o mentalnoj klimi vremena u kojem ideja o inteligentnom životu na Marsu nije bila tek zabavna fantastika za čitatelje pulp-časopisa, nego ozbiljna javna tema, predmet znanstvenih i filozofskih rasprava, novinskih izvještaja u prestižnim tiskovinama, tehnoloških fantazija i gotovo religiozne fascinacije. Drugim riječima, još davno prije nego što su društvene mreže počele svakodnevno proizvoditi mini-delirije, analogni je svijet isto tako znao sasvim solidno izgubiti kompas.

U središtu te priče nalazi se famozni Mars s „marsovskim kanalima”, planet koji je, gledan kroz ograničene teleskope i još ograničeniju ljudsku sklonost interpretaciji, počeo nalikovati ne samo nastanjivom svijetu nego i svijetu u kojem netko očajnički pokušava preživjeti.

Kako su crte postale civilizacija

Ideja je bila zavodljivo jednostavna: ako se na površini vide pravilne linearne strukture, onda to možda nisu slučajne geološke crte, nego golemi vodeni kanali koje je izgradila inteligentna civilizacija kako bi se obranila od sušenja planeta.

U takvoj izazovnoj hipotezi ima svega što razigrani ljudski mozak voli – postoji logičan slijed i red, postoji namjera, drama i obećavajuća vizija veličanstvenog inženjerskog pothvata. Uostalom, kraj 19. stoljeća bio je doba koje je obožavalo tehničku grandioznost. Bio je to svijet mostova, željeznica, telegrafa, industrijskih imperija i uvjerenja da je svaka prepreka rješiva ako se primijeni dovoljno volje, čelika i bogatstva. Zašto onda i stanovnici Marsa ne bi bili neka vrsta kozmičkih hidrotehnologa, susjedna civilizacija koja možda i umire, ali to čini organizirano i s crtom tehnološkog dostojanstva i ponosa?

Baron, barem prema onome što se može pročitati iz tekstova o predstavljanju knjige i iz razgovora s autorom, vrlo dobro razumije da ova priča nije važna zato što su ljudi nekad bili „smiješno naivni”, nego zato što su bili vrlo predvidljivo ljudski: nisu na Marsu vidjeli ono što je ondje doista bilo, vidjeli su ono za što je njihova kultura u tim vremenima i okolnostima bila spremna. A civilizacija i kultura koja je upravo naučila da se prirodu može pokoriti tračnicama, branama, kanalima i strojevima lako je mogla zamisliti i da netko drugi, na nekom drugom svijetu, radi to isto.

Bogati biznismen s jakim teleskopom

U toj svojevrsnoj marsovskoj soap-operi jednu od glavnih uloga igra Percival Lowell (1855-1916), bogati američki biznismen, matematičar i astronom koji je od ideje o naseljenom Marsu načinio gotovo osobni križarski pohod. Bio je izuzetno motiviran, znanstveno (i financijski) vrlo dobro potkovan i dobar komunikator znanosti (uz opasku da je ono što je 'znanstveno komunicirao' često bilo korak ili dva ispred onoga što je tadašnja znanost zaista mogla potvrditi).

Lowell dakle nije bio tek ekscentrik s kvalitetnim teleskopom; bio je osoba s društvenim ugledom, novcem, samopouzdanjem i uvjerljivošću – odnosno, sa svim sastojcima potrebnima da neka hipoteza poprimi ozbiljno lice i zadrži dugo trajanje. A kad takva „influencerski pozicionirana” osoba govori kako na Marsu vidi pravilne obrasce, kanale, geometriju i druge naznake tehnološkog razuma, javnost to ne čuje samo kao astronomsku mogućnost, nego kao tvrdnju kojoj valja pokloniti ozbiljnu pozornost. U tome i jest jedan od važnijih zaključaka koje Baron sugerira u svojoj knjizi: javne zablude rijetko nastaju iz čistog kaosa, nego su mnogo češće proizvod mješavine autoriteta, medijske gladi za atrakcijom i činjenice da su granice između opažanja i tumačenja nejasnije nego što bi znanost voljela priznati.

Konceptualno, Baron je kod pisanja knjige pametno odlučio da Lowellu ne treba pristupati kao karikaturi, nego kao čovjeku koji je logičan proizvod svojega vremena – inteligentan, predan i duboko zaveden vlastitim uvjerenjem. Jer najzanimljivije povijesne zablude nisu one koje su stvarali idioti; njih stvaraju sposobni, obrazovani i iskreno uvjereni ljudi.

Upravo zato cijela priča dobiva dodatnu težinu: kad dobro educirani ljudi s ozbiljnim ugledom i ozbiljnim resursima počnu strastveno širiti privlačnu ali klimavu ideju, ona lako prerasta granice obične hipoteze i postaje kulturni fenomen. Nije teško primijetiti da i današnje doba poznaje slične likove, slične ambicije i slične vizije Marsa kao sljedeće velike pozornice ljudske budućnosti.

Crveni planet kao ogledalo Zemlje

Možda i najzanimljiviji sloj cijele priče koju The Martians pokušava ispričati nije pitanje postoji li ili ne postoji život na Marsu, nego kakav je taj zamišljeni život trebao biti. Marsovci s prijelaza stoljeća nisu bili samo vanzemaljci, bili su svojevrsna moralna i politička alegorija tadašnjeg vremena. U njima se ogledao ljudski svijet početka 20. stoljeća – njegovi strahovi od propadanja, nade u napredak, fascinacija tehnologijom i potreba da svemiru pripiše smisao nalik vlastitome.

U intervjuu kojim je popraćeno predstavljanje knjige Baron je istaknuo da je Percival Lowell smatrao kako su Marsovci razvili globalnu mrežu navodnjavanja i da su, suočeni s nestankom vode, naučili djelovati koordinirano, kao visoko organizirana civilizacija. Drugim riječima, Mars nije bio samo tehnološki napredniji svijet, nego i civilizacijski zreliji svijet.

Crveni planet poslužio je kao filozofski poligon na kojem su ljudi mogli zamišljati ono što na Zemlji nisu uspjeli ostvariti – racionalnost bez barbarstva, tehniku bez kaosa, kolektiv bez samouništenja. Malo kozmičkog eskapizma, malo civilizacijske utopije i malo astronomije čine sasvim pristojan koktel koji se lako ispija i još lakše postaje popularan.

Knjiga tako dobiva dodatnu širinu jer nije riječ samo o povijesti jednog znanstvenog nesporazuma, nego i o anatomiji ljudske potrebe da nepoznato ispuni poznatim obrascima. Upravo u tom sloju Baronov tekst prestaje biti samo priča o Lowellovom Marsu i postaje priča o načinu na koji ljudski um, kultura i epoha zajednički proizvode smisao ondje gdje činjenice još nisu dovoljno jasne.

Tesla i radio-singali s Marsa

Posebno je zanimljiva epizoda s Teslom, kojeg Baron navodi kao jednog od ljudi koji su vjerovali da bi radio-signali iz svemira mogli ustvari biti poruke civilizacije s Marsa. To nije tek fusnota za ljubitelje neobičnih biografskih detalja, to je simptom cijele epohe na prijelazu stoljeća. Nova tehnologija upravo je otvarala dotad nezamislive mogućnosti komunikacije na daljinu, pa je bilo gotovo logično pomisliti da bi i svemir mogao progovoriti tim novim jezikom.

Danas se, naravno, zna koliko je tanka granica između stvarnog signala, pogrešne interpretacije i želje da se u šumu prepozna poruka. Ali lako je nama danas biti pametan s visokorezolucijskim roverskim snimkama, spektroskopijom i desetljećima planetarne znanosti i iskustva. Mnogo je zanimljivije promatrati stoljeće star trenutak u kojem se tehnološki optimizam pretvara u epistemološku zamku – kada novo sredstvo opažanja ne širi samo znanje, nego i prostor za maštovitu pogrešku.

Po tome je cijela Baronova priča o Marsu vrlo suvremena. Svaka nova tehnologija dolazi s tihim obećanjem da će konačno ukloniti neizvjesnost, a onda se nerijetko pokaže da nije uklonila ništa, nego je samo proizvela sofisticiranije oblike zablude. Teleskop, radio, internet, generativna umjetna inteligencija – alati se mijenjaju, ali ljudska potreba da iz nedovoljnih podataka izvuče veličanstvene zaključke ostaje zapanjujuće stabilna.

Knjiga koja govori i o današnjem svijetu

Najveća vrijednost Baronove knjige nije u tome što opisuje i analizira jednu simpatičnu bizarnost iz povijesti astronomije i njezine reperkusije na ono što je prije stotinu godina predstavljalo pop-kulturu. Njezina je prava snaga u tome što slikovito i lucidno pokazuje način na koji se rađa, nastaje i širi kolektivno uvjerenje. Ono ne mora biti posve ludo, niti posve neutemeljeno, ne mora biti potpuna zabluda. Dovoljno je da počiva na zrnu opažanja, dobroj priči, nekoliko autoriteta i medijskoj infrastrukturi koja će sve to dovoljno puta ponoviti.

Drugim riječima, The Martians nije knjiga samo o Lowellovoj opsjednutosti Marsom; ona je dokumentarni roman o sociološkim, psihološkim i medijskim mehanizmima kulturne zaraze, o tome kako javnost ne prihvaća nužno ono što su dokazane činjenice, nego puno lakše upija ono što je dovoljno uzbudljivo, dovoljno lako shvatljivo i dovoljno usklađeno s duhom vremena; dakle ono što ne mora nužno biti istina, nego samo treba tako zvučati.

U tom smislu priča o marsovskoj groznici koja je vladala početkom prošloga stoljeća ne odstupa daleko od suvremene epidemije internetskih pseudoznanstvenih senzacija, brzopletih plitkih zaključaka i grandomanskih tehnoloških mesijanstava koja svakih nekoliko mjeseci obećavaju novu, spektakularnu civilizacijsku prekretnicu. Razlika je tek u brzini širenja. Nekada je trebalo malo više vremena da se zabluda proslijedi i razlije od zvjezdarnice do kavana i salona; danas za to najčešće nije potreban ni cijeli dan.

Pozornica moderne iluzije

David Baron napisao je knjigu koja vrlo vješto spaja povijest znanosti, kulturnu povijest i pripovjednu publicistiku. Tema koja je naizgled uska zapravo je široka koliko i ljudska sklonost da u nepoznatom vidi ono što mu je emocionalno, kulturno i intelektualno najprivlačnije. To je uvijek dobar materijal i za knjigu, i za popularnoznanstveni članak, i za razmišljanje o tome koliko su i najmodernija društva sklona starim obrascima zavođenja.

Jer priča o Marsovcima nije završila onda kada su bolji teleskopi, sonde i roveri konačno pokazali da na Crvenom planetu nema mreže kanala, gradova ni inženjerskih genijalaca koji se bore protiv planetarne žeđi. Završila je samo starija verzija te priče. Ona dublja, ljudska, i dalje traje: i dalje gledamo prema nečemu dalekom i nedovoljno razjašnjenom, pa ondje otkrivamo civilizacije, poruke, prijetnje, spasenje ili barem dobar naslov za popunjavanje poslijepodnevnog termina objave na portalu s vijestima.

Mars je, pokazuje ova knjiga, nekoć bio pozornica za jednu veliku modernu iluziju. Danas više nije, no tu funkciju, ovisno o sezoni, obavlja nešto drugo. Mehanizam pritom ostaje isti – i upravo zato Baronova tema nije samo zanimljiva, već i na pomalo neugodan način aktualna. U tom smislu The Martians djeluje kao knjiga koja ne govori samo o jednom planetu, nego i o staroj navici ljudske vrste da u daljini traži potvrdu vlastitih snova, strahova i zabluda. A introspektivni pogled u vlastitu psihu, promišljanja i kulturološke stranputice nas Zemljana, kad se sve zbroji, često je zanimljiviji od traženja vode po kanalima braće Marsovaca.