NASA-ini roveri na Marsu postigli su nevjerojatne uspjehe još otkad je prvi od njih sletio na crveni planet krajem devedesetih. Ipak, čak i najnoviji članovi robotske flote, poput slavnog Perseverancea, imaju značajna ograničenja. Prvo i najočitije je njihova brzina. Perseverance, kojeg NASA smatra tehnološkim čudom, na ravnom terenu postiže maksimalnu brzinu od jedva 0,16 km/h. Uz to, grubi marsovski teren izuzetno je zahtjevan za njihove kotače, a strme padine posute kamenjem i pijeskom predstavljaju pravi izazov, često zahtijevajući duga zaobilaženja kako bi se došlo do znanstveno zanimljivih lokacija. No, NASA je nedavno pokazala napredak na prototipu koji donosi znatno naprednije mogućnosti i obećava novu eru planetarnog istraživanja. Njegovo ime je Ernest.

Puni naziv projekta je ERNEST (Exploration Rover for Navigating Extreme Sloped Terrain), a riječ je o roveru dizajniranom za navigaciju ekstremno strmim terenima. Svemirska agencija posljednjih tjedana intenzivno ga testira u kalifornijskoj pustinji Colorado, istražujući nove pristupe koji bi se mogli koristiti u budućim misijama na Marsu i Mjesecu. Tijekom sedam dana povremenih testiranja, prototip je u 37 sati vožnje prešao otprilike 26 kilometara i postigao maksimalnu brzinu od oko jednog kilometra na sat. Iako se to ne čini mnogo, to je gotovo deset puta brže od Perseverancea. Ernest ima četiri kotača, za razliku od standardnih šest na dosadašnjim marsovskim roverima, i dug je oko 1,2 metra, iako bi verzija za stvarnu misiju bila dvostruko veća. Njegova ključna prednost je sposobnost da individualno podiže kotače kako bi doslovno prekoračio prepreke poput stijena.

Revolucionarni aktivni ovjes

Ono što Ernesta zaista izdvaja od njegovih prethodnika jest tehnologija koja se nalazi "ispod haube". Još od rovera Sojourner iz 1997. godine, svi NASA-ini roveri oslanjali su se na pasivni sustav ovjesa poznat kao "rocker-bogie", dizajniran da održava stalan pritisak na svim kotačima i tako osigura stabilnost. Inženjeri sada s Ernestom isprobavaju aktivni ovjes kako bi postigli znatno veću pokretljivost.

"Dva pogonjena zgloba na prednjem dijelu pokreću kardanski sklop koji roveru omogućuje korištenje različitih načina kretanja, poput puzanja, hodanja na kotačima i penjanja preko prepreka", pojašnjavaju iz NASA-e.

Ovaj sustav omogućuje roveru da aktivno upravlja raspodjelom težine među kotačima, što mu daje agilnost kakvu dosad nismo vidjeli. Ovisno o zadatku i energetskim potrebama, Ernest se može prebacivati između aktivnog i pasivnog načina rada ovjesa, a zahvaljujući četirima upravljivim kotačima, može se kretati u bilo kojem smjeru. Program je započeo 2022. godine i ovo je već treća iteracija prototipa, a tim je dosad testirao gotovo desetak različitih konfiguracija aktivnog ovjesa. Najnovija verzija također ima "poboljšane sposobnosti neovisnog donošenja odluka", što znači da se može samostalno kretati s puno manje intervencija od strane ljudskih kontrolora na Zemlji.

Budućnost planetarnog istraživanja

Cilj projekta Ernest je razviti tehnologiju za rovere koji mogu prijeći veće udaljenosti, brže i autonomnije nego ikad prije. Dok je prvi rover Sojourner prešao jedva stotinjak metara, a rekorder Opportunity više od 45 kilometara tijekom svog dugog radnog vijeka, potreba za bržim i sposobnijim istraživačima raste. Znanstvenici žele istražiti teško dostupna mjesta poput strmih zidova kratera, gdje bi se mogli kriti ključni dokazi o prošlosti planeta.

"S ovim vozilom mogli biste ići na znanstveno putovanje po Mjesecu ili Marsu", izjavio je James Keane, planetarni znanstvenik iz NASA-inog Laboratorija za mlazni pogon (JPL). Razvoj rovera poput Ernesta dio je šireg trenda koji teži većoj autonomiji i mobilnosti. U tom smjeru idu i drugi koncepti, poput NASA-inog rovera DuAxel koji se može razdvojiti na dva dijela za spuštanje niz litice ili misije Rosalind Franklin Europske svemirske agencije, čiji će rover bušiti do dva metra ispod površine Marsa u potrazi za znakovima života.