Za tjedan dana Netflix pušta Mourinho, trodijelnu seriju snimanu dvije godine. José Mourinho se u traileru šeta sobom s trofejima i, s poznatim poluosmijehom, dobacuje da se dokumentarci ne rade o ljudima koji ništa ne osvoje. Rečenica je klasični Mourinho: istovremeno šarm, prijetnja i prezir.

Netflix ga u marketinškom opisu naziva pobjednikom bez kojeg igra ne može, a s kojim ne može uvijek živjeti. A mnogi su i morali živjeti: Porto, Chelsea, Inter, Real, opet Chelsea, United, Tottenham, Roma, Fenerbahçe, Benfica, i sada, gotovo trinaest godina nakon prvog odlaska, opet će se s njime živjeti na Bernabéu.

Uvijek isti scenarij

Gotovo svaka epizoda iz njegovog trenerskog života ima isti scenarij: prvo medijsko zavođenje, svi su uz njega pa za tjedan dana dvadeset i pet ljudi uvjeri da im je svijet osobno skrivio nepravdu. Zatim opsada i borba pa trofeji, ako ih bude. Pa dizanje tenzije: tišine na treningu, javno prozivanje krilnog igrača, poziv iz uprave koji završava „sporazumnim raskidom”.

Film o čovjeku koji upravlja narativom

Ekipa koja je napravila miniseriju izaziva povjerenje da će to biti iskreni film o Mourinhu. Producent je John Battsek, čovjek iza serije o Beckhamu; redatelj Joe Pearlman, potpisan ispod serija o Robbieju Williamsu i Capaldiju. To su majstori access-dokumentarca, forme u kojoj subjekt otvara vrata. Beckham je bio topao, elegantan i posve neopasan; i skandal je u njemu ispao dio šarma. Rizik s Joséom je taj da je previše pametan i kontrolirajući, cijela mu je karijera upravljanje narativom, presica kao oružje, rečenica kao strelica.

I dok je José usavršavao bravure na presici, nogomet se promijenio. Vikač s aut-linije, čovjek u dugom kaputu koji upire prstom u suca i pretvara gubitak utakmice u pad Rima, u međuvremenu je postao muzejski eksponat.

Nogomet ga je prerastao

Da bi se vidjelo koliko je postao antikvitet, dovoljno je pogledati tko sada dominira. Pep Guardiola je vođenje nogometnog kluba pretvorio u intelektualnu disciplinu: pozicijska igra, kontrola kroz posjed lopte, čitava akademija imitatora koja ga oponaša. On ne objavljuje rat protivniku već dotuče planom kuda će lopta dok ovaj ne odustane. To je suprotnost mourinhovskoj logici, u kojoj se pobjeđuje tako da se najprije proglasi opsadno stanje.

Jürgen  Klopp je otišao još dalje od taktike. Njegov gegenpressing bio je stil igre, ali prava inovacija bila je pretvaranje kluba u emotivni kolektiv, navijača u suigrača, poraza u zajednički jad koji spaja. Zato je s Anfielda otišao uz ispraćaj kakav se pamti godinama. Kontrast s Mourinhom gotovo je okrutan: jedan trener odlazi uz ovacije cijelog stadiona, drugi većinu klupa napušta uz priopćenje i ugovor o šutnji. Mikel Arteta je istu logiku formalizirao do kraja, s „neupitnim pravilima”, sportskim znanstvenicima i menadžerskim rječnikom u kojem je kultura kluba jednako važna kao rezultat. 

Svima njima zajedničko je nešto što José još nije napravio: izgraditi sustave koji će ga nadživjeti. Mourinho, eksponat gotovo izumrle vrste, trenera kao pripovjedača, a ne stratega, uvijek je gradio kule koje se ruše čim on ode. A ipak, i to treba reći, Mourinho je davao zaplet, i to je ono zbog čega se o njemu i dalje snimaju dokumentarci, a ne o polovici trenera s više trofeja.

Gordijski čvor na Bernabéu

I sada je upravo taj eksponat Real Madrid ovog ljeta skinuo sa zida i vratio na klupu sa zadatkom da presiječe gordijski čvor u koji se zapleo legendarni tim. Da presiječe, jer Mourinhova je metoda oduvijek bila vezana uz mač, ne strpljivo raspetljavanje. Samo, ovaj je čvor spleten od modernih zvijezda, Instagram-karijera i nesuživjele svlačionice, i prvi zadatak nije taktika nego popravljanje odnosa s Viniciusom. José je situaciju u Madridu donedavno nazivao sapunicom i tvrdio da sapunice ne gleda. Sad u njoj ima glavnu ulogu, s ugovorom do 2029. Hoće li on razvezati čvor ili čvor njega, znat ćemo, kao i uvijek kod Mourinha, negdje do treće sezone.