Prema Stanfordovu AI Indexu za 2026., čak 84 posto ispitanika u Kini izjavljuje da ih proizvodi i usluge temeljeni na umjetnoj inteligenciji uzbuđuju, što je najviši udio među promatranim najvećim svjetskim gospodarstvima. U Sjedinjenim Državama taj udio iznosi svega 38 posto. Zaseban pregled bilježi sličan raskorak u povjerenju: tehnologiji vjeruje 72 posto ispitanika u Kini naspram 32 posto u Americi.

Raskorak se ne može objasniti time da Kinezi vide manje rizika niti time da Amerikanci umjetnu inteligenciju rjeđe koriste. Zabrinutost oko prijevara, lažnih snimki i izgleda vlastite djece prisutna je i u Kini, dok Amerikanci tehnologiju upotrebljavaju svakodnevno, a njezin razvoj financiraju izdašnije od bilo koga. Razlika leži u pitanju raspodjele koristi i u pitanju nadzora.

Različita obećanja

Američkom raspravom dominira uvjerenje da će strojevi ubrzo nadmašiti ljudske sposobnosti i preuzeti gotovo sve, počevši od radnih mjesta. Čelnik Anthropica Dario Amodei upozorava da bi umjetna inteligencija mogla izbrisati polovicu početničkih uredskih poslova, dok Elon Musk najavljuje trenutak u kojem nijedan posao više neće biti potreban. U takvu ozračju dio američke javnosti razmišlja o scenarijima trajno obespravljenog društvenog sloja.

Strah od gubitka posla nije stran ni Kini. Matt Sheehan iz zaklade Carnegie u neformalnoj je anketi kineskih stručnjaka za politiku umjetne inteligencije utvrdio da je zabrinutost oko radnih mjesta u dvije godine skočila sa šestog na drugo mjesto, a prekretnicu su označili prosvjedi protiv robotaksija u Wuhanu, optuženih da vozačima otimaju kruh. Ipak, u Kini se tehnologija pretežno doživljava kao praktičan alat, dijelom i zato što trenutačno pogađa manji udio stanovništva. Gotovo 80 posto američkih radnika zaposleno je u uslužnom sektoru, naspram oko 46 posto u Kini, gdje je petina radne snage još u poljoprivredi. Poremećaj stoga zasad doseže bitno uži krug ljudi.

Analitičar Brookingsa Kyle Chan tu je razliku sažeo ocjenom da je Kina zaljubljena u umjetnu inteligenciju, ali ne i u ideju opće umjetne inteligencije. Čak i tamošnji zagovornici tog cilja naglašavaju ono što tehnologija može učiniti za ljude koji su već u gospodarstvu: podići produktivnost, poboljšati korisničko iskustvo i iz posla ukloniti dosadu. Yu Xiaohui, na čelu tamošnje akademije za informacijske i komunikacijske tehnologije, opisao ju je kao simbiotskog partnera u proizvodnji i svakodnevici te kao novi pol gospodarskog rasta.

Pamćenje tehnologije

Ideja da će umjetna inteligencija donijeti veće bogatstvo mnogima u Kini ne zvuči spekulativno, nego poznato. Tehnologije posljednja dva desetljeća proširile su pristup dobrima za veći dio kineskih potrošača: mobilna plaćanja, internetska kupnja, jeftina dostava, dostava hrane i put iz sela u grad kroz ekonomiju povremenih poslova. Za stanovnike ruralnih i planinskih krajeva pristup robi, mikrokreditima i znanju stigao je tek s pametnim telefonom, danas u rukama otprilike 80 posto stanovništva. Uspon tehnologije poklopio se s rastom kućanskih prihoda, a vlast je 2021. proglasila da je iskorijenila ekstremno siromaštvo. Kad je polazna razina niža, dobici djeluju veći, pa se demokratizacija resursa čita kao sigurnost.

Za prosječnog Amerikanca posljednja su dva desetljeća tehnologije izgledala drukčije jer je i početna točka bila drukčija. Zemlja je već imala velike trgovačke lance, kreditne kartice i pouzdanu poštu, pa je uspon internetskih tvrtki bio prije udobnost povrh obilja nego prijelaz iz oskudice u blagostanje. Uz to, proteklo su desetljeće obilježile uglavnom štetne priče: utjecaj društvenih mreža na tinejdžere, cijena stalne dostave i urušavanje povjerenja nakon otkrića o masovnom nadzoru. Ništa od toga nije bilo svojstveno isključivo američkim tvrtkama, ali ih je u domaćoj percepciji smjestilo u ulogu negativca, koju su njihovi kineski pandani uglavnom izbjegli.

Tko je sudac

U Sjedinjenim Državama vlast i tehnološki divovi često izgledaju kao ista momčad. Prelasci iz industrije u administraciju i natrag, lobiranje milijardera, ulagač postavljen za savjetnika Bijele kuće za umjetnu inteligenciju i rukovoditelji koji financiraju kampanje ili se sami kandidiraju stvaraju dojam da suca nema, jer sudac i igrači dijele istu svlačionicu.

U Kini je poredak jasniji. Osnivač koji poleti previsoko biva prizemljen, platforma koja gura monopol i loše postupa prema radnicima biva kažnjena, a kad vlast pokrene kampanju zajedničkog blagostanja, tvrtke se javno natječu u obećanjima. Utjecaj u konačnici drže karijerni tehnokrati, a ne najbogatiji. Zato tamošnja javnost, unatoč strepnji poduzetnika nakon regulatornog obračuna s monopolima ranih dvadesetih, ne sumnja da je o njoj netko vodi računa.

Od tjeskobe do prihvaćanja

Postoji i treći sloj kineskog optimizma. U izrazito natjecateljskoj kulturi tjeskoba se rijetko pretvara u odbijanje. Za tu dinamiku postoji i naziv, involucija, jednako trčanje sve brže samo da bi se zadržalo mjesto, isti pojam koji danas opisuje rat cijenama električnih automobila i bitku dostavljača hrane. Strah od zaostajanja jači je od straha od promjene.

Škole to najbolje pokazuju. Gradovi poput Hangzhoua i Pekinga uveli su obvezne tečajeve umjetne inteligencije, a nakon proboja DeepSeeka platforme su preplavili jeftini tečajevi zadavanja uputa modelima, koji su se u međuvremenu našli u telefonima, kućanskim aparatima, automobilima i bolnicama. Zamah nije toliko potaknulo samopouzdanje koliko strah od propuštanja.

Podjela oko umjetne inteligencije zato se ne može objasniti pukim optimizmom ili pesimizmom. Dijelom je riječ o pogledu na budućnost, ali jednako i o tome kako se tehnologija pamti, vjeruje li se da će regulatori obuzdati moćne tvrtke i, prije svega, može li se pojedinac zamisliti kako mu umjetna inteligencija poboljšava vlastiti život.

Tekst je prepričani esej Grace Shao naslovljen „Why Chinese Citizens Are Far More Optimistic About AI Than Americans", objavljen na Bloombergu.