Nakon vala masovne ugradnje između 2014. i 2017., mnogi su vjerovali da je rasprava završena. Rasprava danas nije više samo tehnička. Ona je društvena, ekonomska i politička. Jedan dio građana tvrdi da konačno “plaća ono što potroši”, dok drugi smatraju da su razdjelnici “prevara desetljeća”.

Kako su razdjelnici uopće postali obavezni?

Hrvatska je obvezu ugradnje razdjelnika uvela temeljem EU direktiva o energetskoj učinkovitosti. Ideja je bila jednostavna: stanari u zgradama priključenima na toplinski sustav trebali bi imati individualniji obračun grijanja umjesto da svi plaćaju po kvadraturi.

Prema službenim objašnjenjima, cilj je bio smanjiti energetsku potrošnju, potaknuti racionalnije grijanje i povećati energetsku učinkovitost višestambenih zgrada. No, problem je od početka bio u tome što razdjelnici nisu klasična mjerila toplinske energije. Ključni problem je, prema mišljenjima analitičara, da razdjelnici zapravo ne mjere toplinu.

Profesor emeritus Ivica Džeba posljednjih godina postao je jedan od najglasnijih kritičara sustava. Prema njegovim riječima, razdjelnici ne mjere stvarnu količinu potrošene energije nego služe samo kao pomoćni alat za raspodjelu ukupnog troška zgrade.

Drugim riječima, stvarna potrošnja toplinske energije mjeri se u toplinskoj podstanici zgrade, razdjelnici samo određuju kako će se taj račun raspodijeliti među stanovima. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo jer su mnogi stanari očekivali “pravedno individualno mjerenje”, a dobili sustav koji ovisi o položaju stana, kvaliteti izolacije, ponašanju susjeda, vertikalama grijanja i toplinskim gubicima cijele zgrade.

U praksi to znači da dva jednaka stana, s istim brojem radijatora i njihovim radom, mogu imati potpuno različite račune.

Zašto su građani ponovno ogorčeni?

Razloga je nekoliko:

1. Dolazi novi rok od 1. siječnja 2027. Novi Zakon o tržištu toplinske energije ponovno aktualizira obvezu ugradnje razdjelnika. Prema aktualnim pravilima, mnoge zgrade koje ih nemaju morat će ih ponovno razmotriti i ugraditi ili će slijediti kazne. To je izazvalo novi val frustracija kod građana koji smatraju da razdjelnici nisu donijeli očekivane uštede, ne žele ponovno ulagati u opremu i imaju loša iskustva iz prvog vala ugradnje.

2. Mnogi računi nisu pali

Najveći problem za javnu percepciju jest činjenica da značajan broj korisnika nije osjetio konkretne uštede. Posebno su pogođene stare zgrade bez fasade, loša stolarija, zgrade s vertikalnim sustavima grijanja i stanovi na rubnim pozicijama.

Na društvenim mrežama i forumima mogu se pronaći potpuno suprotna iskustva. Nneki tvrde da su im računi pali 50–60 %, drugi kažu da plaćaju više nego prije. To dodatno polarizira javnost.

3. Trošak zamjene i održavanja

Mnogi razdjelnici ugrađeni prije deset godina danas dolaze do kraja životnog vijeka. Stanari sada ponovno moraju o svome trošku kupovati nove uređaje, plaćati očitanja, servisirati sustav i održavati digitalne platforme. Država ne nudi subvencije za taj trošak.

Kod manjih stanova to može izgledati kao relativno mali trošak, ali u velikim zgradama riječ je o desecima tisuća eura kolektivnog ulaganja.

Novi pravilnik pokušava popraviti stare probleme

Krajem 2025. donesen je novi pravilnik koji detaljnije regulira ugradnju, očitanje, digitalni pristup podacima i kontrolu kvalitete sustava.

Novi okvir predviđa stroži nadzor ugrađivača, obvezne digitalne platforme, sankcije za netočna očitanja i bolju transparentnost obračuna. To pokazuje da je država svjesna problema koji su postojali u prvom valu ugradnje. No, ostaje otvoreno pitanje: može li se loš imidž razdjelnika uopće popraviti?

Jesu li razdjelnici stvarno energetski učinkoviti?

Tu dolazimo do najveće stručne podjele. 

Argumenti ZA razdjelnike i njihovi zagovornici tvrde kako ljudi troše manje kad vide vlastitu potrošnju, racionalnije koriste grijanje, smanjuje se pregrijavanje stanova i nestaje praksa “grijem s otvorenim prozorom”. U energetski obnovljenim zgradama s dobrom izolacijom razdjelnici često daju dobre rezultate.

Argumenti PROTIV i njihovi kritičari ističu kako razdjelnici ne mogu ispraviti lošu energetsku učinkovitost zgrade, kako najveće uštede dolaze od fasade i stolarije, da sustav nije pravedan za stanove na hladnijim pozicijama i da individualni obračun često nije stvarno individualan.

Na okruglom stolu u Hrvatski sabor istaknuto je da je studija Ekonomskog instituta još 2017. pokazala kako razdjelnici u većini slučajeva nisu ekonomski isplativi, posebno u starijim zgradama.

Psihološki efekt pokazuje da su razdjelnici postali simbol nepovjerenja i prisile kod velikog broja građana jer ih tjeraju na prisilnu investiciju uz netransparentne račune nejasnog obračuna i prebacivanja odgovornosti na građane. Posebno na predstavnike stanara od kojih suvlasnici očekuju "čuda" i na koje se vrši pritisak da na brzinu nauče sve o toj vrtsi tehnologije i obračuna kako bi mogli pomoći suvlasnicima zgrade.

Zato se danas tema više ne promatra samo kroz energetsku učinkovitost nego kroz pitanje: “Plaćam li stvarno pošteno?”

Što možemo očekivati do početka 2027.?

Vrlo vjerojatno će nastupiti novi val ugradnje, veći pritisak upravitelja zgrada, nove sukobe među suvlasnicima i rast interesa za alternativna rješenja poput dizalica topline. 

Istovremeno, država pokušava modernizirati sustav i povećati transparentnost obračuna, no percepcija javnosti zasad ostaje duboko podijeljena.

Koje su kazne za neugradnju razdjelnika? 

Iako se posljednjih godina govorilo da su kazne za neugradnju razdjelnika stvar prošlosti, novi zakonodavni okvir ponovno uvodi ozbiljne financijske posljedice za građane koji ih odbiju ugraditi. No, država danas više ne ide prvenstveno na klasične prekršajne kazne, nego na model trajnih financijskih penalizacija kroz račune za grijanje.

Prema aktualnim pravilima, od rujna 2026. godine stanovi bez ugrađenih razdjelnika mogli bi plaćati dodatnu naknadu od najmanje 0,50 eura po četvornom metru mjesečno. To u praksi znači da bi vlasnik stana od 80 kvadrata mogao svaki mjesec imati dodatnih 40 eura troška sve dok ne ugradi uređaje. Na godišnjoj razini riječ je o nekoliko stotina eura dodatnog opterećenja kućnog budžeta.

Još ozbiljnija posljedica odnosi se na zgrade u kojima većina stanara ugradi razdjelnike, a pojedini stanovi to odbiju. U takvim slučajevima moguće je primijeniti posebni korektivni koeficijent prema kojem se potrošnja grijanja obračunava višestruko skuplje. Pojedini stručnjaci i mediji upozoravaju da bi neki stanovi mogli dobivati račune kao da imaju i do tri puta veću površinu od stvarne, što bi tijekom zime moglo značiti vrlo visoke troškove grijanja.

Formalne novčane kazne za fizičke osobe postojale su i ranije u zakonima, no u praksi se gotovo nikada nisu masovno provodile. Upravo zato država sada ide drugim putem, kroz sustav financijskih penala i povećanih računa koji je puno jednostavniji za provedbu i naplatu.

Dodatni problem može nastati i ako stanar ukloni razdjelnik, onemogući očitanje ili manipulira sustavom grijanja. U takvim situacijama moguće su prijave, kontrole i dodatni obračuni od strane toplinara ili upravitelja zgrade.

Ipak, postoje i iznimke. Neke zgrade tehnički nisu pogodne za ugradnju razdjelnika ili bi trošak bio potpuno neisplativ. No, o tome ne odlučuje pojedini stanar samostalno, nego ovlašteni stručnjaci kroz energetsku analizu i procjenu sustava grijanja.