Kada se govori o radu na crno, većina građana još uvijek zamišlja konobara bez prijave, građevinskog radnika koji prima dnevnicu „na ruke“ ili apartman koji se iznajmljuje bez računa. Međutim, Hrvatska država posljednjih godina pokušava voditi bitku protiv sive ekonomije na malo drugačiji način nego prije deset ili dvadeset godina. Nekada su glavni alati bili inspektori, kontrole i kazne. Danas se sve više oslanja na digitalne sustave, automatsku razmjenu podataka, fiskalizaciju, elektroničke račune i međusobno povezane registre.

Dok Vlada tvrdi da nove mjere donose veću transparentnost i pravednije tržište, kritičari upozoravaju na rast administrativnog nadzora i sve veće ovlasti države nad gospodarskim aktivnostima građana. U eri digitalnih registara i automatizirane razmjene podataka postavlja se pitanje hoće li uopće biti moguće poslovati izvan radara države. Siva ekonomija nije hrvatska posebnost. Ona postoji u gotovo svim državama svijeta.

Koji su razlozi njenog postojanja?

Razlozi su isti, a to su uglavnom visoki porezi, složeni administrativni postupci, sporo pravosuđe, nedostatak povjerenja u institucije ili želja za većom zaradom. Prema procjenama različitih ekonomskih istraživanja, siva ekonomija u mnogim europskim državama i dalje čini značajan dio gospodarske aktivnosti, iako se njezin udio posljednjih godina smanjuje zahvaljujući digitalizaciji poslovanja.

U Hrvatskoj je problem posebno vidljiv u djelatnostima koje uključuju gotovinsko poslovanje, sezonski rad, turizam, građevinarstvo i dio uslužnog sektora. Država je godinama pokušavala odgovoriti pojačanim inspekcijama, no rezultati su bili ograničeni. Svaki inspektor može biti samo na jednom mjestu u isto vrijeme. Digitalni sustavi nemaju takvo ograničenje.

Fiskalizacija je promijenila pravila igre

Prvi veliki zaokret dogodio se uvođenjem fiskalizacije. Kada je sustav uveden, mnogi su ga doživljavali kao još jednu administrativnu obvezu za poduzetnike. Danas je teško zamisliti porezni sustav bez njega. Fiskalizacija je državi prvi put omogućila gotovo trenutačan uvid u velik dio maloprodajnih transakcija. Rezultat nije bio samo povećanje poreznih prihoda. Promijenilo se ponašanje tržišta. Račun je postao pravilo, a ne iznimka. Mnogi ekonomisti smatraju da je upravo fiskalizacija bila jedna od najuspješnijih reformi u borbi protiv sive ekonomije u modernoj Hrvatskoj. No država tu nije stala.

Došla je i nova faza: država želi nadzirati i poslovanje između poduzetnika

Dok je prva generacija fiskalizacije bila usmjerena na račune izdane građanima, nova faza fiskalizacije 2.0 ide korak dalje. Elektronički računi, digitalna evidencija transakcija i automatizirana razmjena podataka između poduzetnika i državnih institucija stvaraju sustav u kojem poslovni procesi postaju sve transparentniji.

Cilj je smanjiti prostor za neprijavljene prihode, lažne račune, porezne prijevare, fiktivne troškove ili prikrivanje poslovnih aktivnosti.

Za državu je to logičan korak. Za dio poduzetnika predstavlja dodatni administrativni teret i povećanu zabrinutost zbog količine podataka kojima ti subjekti raspolažu.

Turizam postaje novo bojno polje

Sukob između sive ekonomije i regulatora je najvidljiviji u turizmu. Digitalne platforme omogućile su milijunima ljudi diljem svijeta da postanu iznajmljivači. Istovremeno su otvorile prostor za različite oblike neprijavljenog poslovanja. Posljednjih godina država postupno pojačava nadzor nad kratkoročnim najmom, turističkim pristojbama, prijavama gostiju, izdavanjem računa a posebno nad platformskim poslovanjem. Već smo detaljno pisali o prijedlogu Zakona o ugostiteljskoj djelatnosti po kojem će svaki pružatelj usluga kratkoročnog najma morati ishoditi poseban registracijski broj za svaku smještajnu jedinicu.

Sustavi koji su nekada bili odvojeni danas sve češće međusobno komuniciraju. To znači da i nepravilnosti postaju lakše uočljive nego prije. Neki će reći da je riječ o nužnoj modernizaciji. Drugi će upozoriti da se granica između legitimnog nadzora i pretjerane kontrole sve više zamagljuje. U nekim europskim gradovima nakon registracijskih sustava smještajnih jedinica uslijedila su ograničenja broja dana najma, zabrane u određenim zonama, dodatni porezi i kvote za apartmane. Zbog toga dio hrvatskih iznajmljivača strahuje da je ovo tek prvi korak prema strožem modelu regulacije, a ne samo nadzora.

Primjeri takvih strogih regulacija države i zabrane kratkoročnog najma već nalazimo u Amsterdamu gdje je kvota za neke zone grada 30 dana godišnjeg kratkoročnog najma a u Londonu i Parizu od 90 dana godišnje.

Platforme i digitalna ekonomija mijenjaju prirodu rada na crno

Poseban izazov predstavljaju digitalne platforme. Rad na crno više nije nužno vezan uz fizičku lokaciju. Danas je moguće pružati usluge, prodavati proizvode ili ostvarivati prihode putem interneta bez jasnih geografskih granica. To stvara nove probleme za zakonodavce. Kako pratiti prihode ostvarene preko stranih platformi? Kako oporezivati digitalne usluge? Kako razlikovati povremenu aktivnost od poslovanja?

Upravo zbog toga države diljem Europe posljednjih godina razvijaju sustave razmjene podataka između poreznih tijela i digitalnih platformi. Cilj je zatvoriti prostor koji je do prije nekoliko godina bio gotovo potpuno izvan regulatornog dosega. Čini se da će se teret i odgovornost regulacije ove vrste sive ekonomije djelomično prebaciti i na same platforme poput Airbnba i Bookinga. Jer prema prijedlogu spomenutog Zakona, a i prema europskoj uredbi, platforme će morati provjeravati registracijske brojeve, razmjenjivati podatke s državama i uklanjati nelegalne oglase. To bi predstavljalo veliku promjenu.

Može li tehnologija riješiti problem?

Zagovornici novih mjera vjeruju da digitalizacija konačno omogućuje ozbiljan obračun sa sivom ekonomijom. Argument im je jednostavan. Što je više podataka dostupno u stvarnom vremenu, to je manje prostora za prikrivanje aktivnosti. No, iskustvo pokazuje da tehnologija sama po sebi nije dovoljna. Siva ekonomija nije samo tehnološki problem. Ona je prije svega društveni i ekonomski fenomen.

Ako poduzetnici smatraju da su porezna opterećenja previsoka, ako građani nemaju povjerenja u institucije ili ako administrativni sustav ostaje previše složen, uvijek će postojati poticaj za pronalaženje alternativnih načina poslovanja. Drugim riječima, digitalni nadzor može otežati rad na crno, ali još uvijek ne može ukloniti razloge zbog kojih on nastaje.

Između transparentnosti i nadzora

Upravo će to biti jedna od ključnih rasprava sljedećih godina. S jedne strane nalaze se zahtjevi za transparentnošću, jednakim tržišnim uvjetima i pravednim oporezivanjem. S druge strane stoje pitanja privatnosti, poslovnih sloboda i granica državnog nadzora. Tehnologija je državama omogućila alate kakve nikada nisu imale. Mogu pratiti više podataka, povezivati više registara i brže prepoznavati nepravilnosti nego ikada u povijesti. No, svaka nova ovlast otvara i pitanje kontrole onih koji kontroliraju.

Digitalni euro: korak prema bezgotovinskom društvu ili nova opcija za građane?

Dok države diljem Europe ulažu sve više napora u suzbijanje sive ekonomije, paralelno se razvija još jedan projekt koji izaziva brojne rasprave a to je digitalni euro.

Za one rijetke koji to još ne znaju, riječ je o digitalnom obliku novca koji bi izdavala Europska središnja banka, a građanima bi bio dostupan putem digitalnih novčanika i drugih elektroničkih kanala. Za razliku od kriptovaluta, digitalni euro bio bi službeni novac središnje banke, jednakovrijedan gotovini.

Kritičari projekta strahuju da bi digitalni euro mogao biti prvi korak prema postupnom nestanku gotovine i povećanom nadzoru financijskih transakcija građana. Zagovornici, s druge strane, tvrde da Europa mora razviti vlastitu digitalnu infrastrukturu kako ne bi ovisila o globalnim kartičnim sustavima i privatnim tehnološkim kompanijama. Postoje još i teorije zavjere u koje neki vjeruju, pa sve to dodatno zbunjuje i zabrinjava građane.

Službeni stav Europske komisije zasad je jasan: digitalni euro trebao bi nadopuniti, a ne zamijeniti novčanice i kovanice. Istovremeno, Europska komisija predlaže dodatno jačanje pravne zaštite gotovine kako bi ona ostala dostupna i prihvaćena kao sredstvo plaćanja u cijeloj eurozoni.

Osobno ne vjerujem da će gotovina nestati u sljedećih 10 do 15 godina. Vjerujem da će njezin udio nastaviti padati jer mlađe generacije već sada većinu plaćanja obavljaju karticama i mobilnim aplikacijama. Moguće je da će za 20 ili 30 godina gotovina postati marginalna, ali ne zbog formalne zabrane nego zato što će je ljudi sve manje koristiti.