Nakon izdavača knjiga i vizualnih umjetnika, na red je stigla i glazbena industrija. Glazbeni ogranci Sony Music i Warner Music podnijeli su na saveznom sudu u sjevernoj Kaliforniji opsežnu tužbu protiv kompanije Anthropic, optužujući je za „jednu od najvećih i najdrskijih krađa intelektualnog vlasništva u povijesti”.

Tužba ne cilja samo kompaniju kao pravni subjekt: kao optuženici su izrijekom imenovani i glavni izvršni direktor Dario Amodei te suosnivač Benjamin Mann.

Optužbe za masovno torrentiranje i „scraping”

U tužbi na 48 stranica navodi se da su Anthropic i njegovi osnivači proveli „kampanju ilegalnog torrentiranja, struganja (scrapinga) i preuzimanja zaštićenih djela u masovnim razmjerima” kako bi razvili, trenirali i unovčili seriju AI modela Claude.

Za razliku od ranijih i znatno užih sporova, poput onoga koji vodi BMG i koji obuhvaća 493 kompozicije, Sony i Warner postavili su znatno širi temelj. Tvrde da je Anthropic u treniranje LLM-ova neovlašteno ubacio desetke tisuća zaštićenih glazbenih kompozicija.

Višestruke tužbe različitih vlasnika prava

Tužitelji traže maksimalne zakonske odštete po svakom povrijeđenom djelu, što bi potencijalnu financijsku kaznu moglo podići na više milijardi dolara. Velika prednost tužitelja u ovakvim sporovima leži u američkom pravnom okviru: zakonska odšteta ne zahtijeva dokazivanje stvarnog financijskog gubitka pred sudom, već se dodjeljuje fiksni iznos po povrijeđenom djelu.

U tužbi Sonyja i Warnera tužitelji traže do 150.000 dolara po svakom povrijeđenom djelu, uz dodatnih do 25.000 dolara za svaki slučaj uklanjanja podataka o autorskim pravima. Budući da je riječ o desecima tisuća spornih kompozicija, teoretska izloženost Anthropica penje se u raspon od više milijardi dolara. Takve brojke, međutim, predstavljaju zakonski maksimum koji sud rijetko dosuđuje u punom iznosu, pa im je prava vrijednost prije svega pregovaračka.

Jedna pjesma, više odšteta

Dodatan problem za AI kompaniju predstavlja sama struktura glazbenih autorskih prava. Jedna pjesma sastoji se od više zaštićenih komponenti: teksta, kompozicije i same zvučne snimke, čija prava često dijele različiti autori, izdavači i diskografske kuće. To znači da AI kompanije mogu biti izložene višestrukim tužbama različitih vlasnika prava za potpuno istu pjesmu.

Povijest se ponavlja

Glazbena industrija poznata je po svojoj iznimnoj agresivnosti u zaštiti autorskih prava još iz ere Napstera, Kazae i LimeWirea s početka 2000-ih, kada je tužbama iz temelja promijenila digitalnu distribuciju glazbe.

Servis Napster povezao je milijune korisnika u jednu golemu zajedničku fonoteku i praktički preko noći pretvorio besplatno skidanje glazbe u masovnu naviku. Godine 1999. diskografska industrija podigla je tužbu, a slučaj je postao poznat kada su Metallica i Dr. Dre osobno tužili servis. Sud je ugasio Napster već 2001. godine.

Kazaa je izvukla pouku iz Napsterova pada. Umjesto središnjeg poslužitelja koji se lako isključi, oslonila se na decentraliziranu mrežu i registraciju izvan dosega američkih sudova, uz obilnu prtljagu reklamnog softvera. Trebale su godine i nagodba od preko sto milijuna dolara da se privede kraju.

LimeWire je odigrao posljednji čin. Godinama najpopularniji klijent mreže Gnutella sud je naredio ugasiti u listopadu 2010., dok je nagodba od 105 milijuna dolara postignuta tek u svibnju 2011.

Industrija je dobila gotovo svaku parnicu, no piratstvo nije porazila sudnica, nego iTunes i, kasnije, streaming.