Tijekom karantene izazvane pandemijom koronavirusa neki su ostali doma i radili na daljinu, drugi su novootkriveno slobodno vrijeme koristili za savladavanje raznih vještina u kuhinji ili pak za beskonačno bingeanje TV sadržaja, dok je jedna skupina znanstvenika sa sveučilišta Rochester odlučila ozbiljno istraživati pomalo (ili potpuno?) suludu ideju. Zapitali su se što bi se dogodilo kada bismo odlučili ljude preseliti na asteroide bliske Zemlji, pa tamo od asteroida stvarati nove svemirske gradove.

Višemjesečno je istraživanje nekolicine njih izrodilo pravi znanstveni rad, za koji i sami priznaju da pleše na tankoj granici između znanosti i znanstvene fantastike. Kao takvoga ga, dakle, treba i promatrati.

Fizički izvedivo…

Svemirske kolonije i razni oblici putujućih ili fiksnih ljudskih nastambi prikazivani su, dakle, u brojnim znanstvenofantastičnim djelima, od knjiga preko filmova i serija, no nije sasvim jasno kako bi koji od tih koncepata točno nastao. Ekipa s Rochestera istražila je fizikalne mogućnosti stvaranja kružnog grada, za čije je "temelje" iskorišten – asteroid.

Ideja je na tragu O'Neillove kolonije (cilindra), koju je američki fizičar Gerard K. O'Neill opisao 1976. godine u svojoj knjizi The High Frontier: Human Colonies in Space. Slične su koncepte opisivali i autori Hermann Oberth 1950-ih, kao i daleko poznatiji Arthur C. Clarke, 1970-ih godina.

Ovaj rad dokazuje da je proces pretvaranja asteroida u nastanjivo područje moguće izvesti s tehnologijama i materijalima već sada poznatih ljudima, i to u samo nekoliko mjeseci. No, kažu kako ne očekuju da će se sve "posložiti" i postati tehnološki ostvarivo barem još koje stoljeće. Najvažniji zaključak rada jest da takav pothvat ne krši zakone fizike.

… u praksi suludo teško

Kao prvo, trebalo bi poslati ljude do nekog od obližnjih nam asteroida u Sunčevom sustavu. Za primjer su uzeli asteroid Bennu, na koji su ljudi već poslali svemirsku misiju OSIRIS-REx. Taj je asteroid pogodne veličine (promjera prosječno oko 250 m) za sljedeći korak plana. Oko asteroida potom treba postaviti ogromnu fleksibilnu mrežu, načinjenu od laganog i čvrstog materijala, ugljikovih nanovlakana. Nakon toga asteroid je potrebno umjetno zavrtjeti te ubrzavati vrtnju dok se on u potpunosti ne raspadne.

Centrifugalna sila raspršit će regolit, kamenje i prašinu asteroida, koje će spomenuta karbonska mreža "uhvatiti" i proširiti se do željenog promjera. Jednom kada se prašina slegne na vanjsku ovojnicu, nastat će podloga pogodna za izgradnju gradova. Budući da cijeli sustav nastavlja rotirati oko svoje osi, unutar njega će vladati uvjeti umjetne gravitacije, što će ga održati na okupu ali i omogućiti ljudima nesmetani boravak na gradu-asteroidu.

Prema detaljnim kalkulacijama, ugljikova su vlakna dovoljno čvrsta da zadrže rotirajući materijal cijelog asteroida promjera od 100 do 500 metara, a 300-metarski bi asteroid na ovaj način stvorio oko 57 kvadratnih kilometara izgradive površine, što je usporedivo s veličinom Manhattana.

"Ideja grada načinjenog od asteroida možda izgleda predalekom, sve dok se ne sjetite da 1900. godine nitko nije letio zrakoplovom, a ovog časa tisuće ljudi udobno sjede u svojim sjedalima i putuju stotinama kilometara na sat, kilometrima iznad Zemlje. Svemirski gradovi danas možda izgledaju kao dio mašte, ali povijest nam je pokazala da stoljeće ili dva tehnološkog napretka može nemoguće stvari učiniti mogućima", kaže Adam Frank, jedan od autora ovog rada.