Molim vas ako imate 5 minuta vremena da procitate ovo. Nepotrebne komentare ostavite doma ali ako vam se svidi sto je napisano slobodno dajte.Ovo je za sve navijace i navijacice :D
Dolaziš na stadion, ujak te doveo na prvu utakmicu u životu, imaš kojih 5-6 godina i dok ti ujak objašnjava tko igra i što penal znači ti nezainteresirano gledaš ljude i opažaš im izraze lica. Dijete si i neshvačaš što znači nogomet a kamoli te zanima tko je osvojio kup ili ligu te godine. Za 8-9 godina posječuješ taj isti stadion u istome gradu, dogovaraš se sa prijateljima i krečeš, no taj put nisi više sa ujakom na zapadnoj tribini, već sa šačicom ljudi iza gola na tribini bez stolica, tribini bez kokica i coca-cole. Nalaziš se na sjeveru, mjestu gdje su stacionirani ljudi koji su tom klubu podredili život i sam način života. Iako voliš taj klub od samog djetinstva, pomalo si zbunjen kada vidiš sve te ljude koji u deliriju pjevaju istu pjesmu koja se ori čitavim stadionom. Shvatiš da je to pravi način za izražavanje tvoje ljubavi gradu i klubu, jednostavno te povuče i svakog tjedna neprestano čekaš tu subotu , subotu kada ćeš vidjeti sve te ljude koje pomalo iz utakmicu u utakmicu sve više upoznaješ. Krećeš na svoja prva gostovanja usprkos tome što te roditelji puštaju pod uvijetom da ideš organizirano busom, no ti im lažeš ,lažeš im iz jednog jedinoga razloga, da možeš otići.
Polako shvaćaš da svi ti ljudi koji dijele sa tobom tribinu imaju svoje živote, živote koji su poput tvoga ispunjeni kojekakvim događajima. Neki su u braku i imaju djecu, neki besposličare po čitave dane, neki rade u državnim firmama , a neki doživljavaju tribinu kao mjesto iskaljivanja svojih kompleksa. Jednostavno! Poput jednog maloga grada, tribina se sastoji od svih mogućih slojeva, karaktera, misli, poslova, osjećaja. To je ta draž, da svi ti ljudi složno teže ka istome cilju , pobjedi svoga kluba. Odrastaš i gostovanja ti postaju sve češća pojava u životu, počinje te živcirati što ti poznanici i prijatelji koji ne žive tim načinom života spočitavati da si budala što ideš u neki Imotski, što riskiraš prekršajnu ili kaznenu zbog nekih purgera. No tebe to ne zanima, to je to što te usrećuje, to je to što ti napuni srce emocijama kada pjevaš uz prijatelje na tribini pjesmu u nekom kraju daleko od tvog rodnog grada. Jednostavno ti se jebe tko šta kaže, jednostavno je nenadjebiv osječaj kada pred put vidiš ozarena lica tvojih prijatelja kako u nestrpljenju čekaju polazak međusobno pričajući kakve bi nas zgode i nezgode mogle zadesiti putem. Uvijek se nađe isto netko koga nisi vidio dosta vremena pa popričaš sa njim i sa guštom se nasmiješ na neke njegove dogodovštine koje su mu se u međuvremenu dogodile. Nije važno sa koliko novaca krećeš, desiti će ti se da ćeš krenuti sa nulom u novčaniku jer si sve novce koje si sakupio tokom tjedna dao za benzin i cestarine. Nitko ti neće ništa spočitnuti svaki čovijek u tvom kombiju će te ponuditi svojom hranom i pićem, svojim cigarama jer zna da je i on isti kao i ti , da će i on jednoga dana doći bez ičega i da ćeš mu upravo ti ostaviti polovicu tvoje cigarete.
Dolaziš na stadion mrtav umoran od puta , ali bez obzira daješ sve od sebe i tih 90 minuta navijaš, vodiš svoje igrače ka pobijedi. No pobijeda nije nužna, nužna je naša namjera, da pomognemo i da svi puni sreće se vratimo kući. Pri povratku u tvom kombiju gledaš čovijeka od svojih tridesetak godina kako leži i spava na podu u teretnjaku i nemožeš se načuditi da je on jedan normalan i situiran čovijek kojega doma čeka žena i dvoje djece. Nije ti žao , nije ti žao niti jednoga trenutka, jer živiš za nešto, imaš neke moralne normative, ideale. Ljudi ponekada previše generaliziraju pa kažu navijači su šljam, u krivu su , mi smo isto kao i svi ostali normalni ljudi, normalni ljudi koji jednom tjedno imaju želju 90 minuta bodriti svoj klub. Incident? Ima ih, i uvijek će ih biti, no to ne umanjuje činjenicu da nas se ne treba tretirati kao stoku koju pas gonič vodi u svoju štalu a isto nas tako nadgleda na oskudnom proplanku gdje imamo svojih 90 minuta za pojesti dugo očekivani obrok.
Štoviše, nitko ne obraća pažnju da se tjedno ispred naših veličanstvenih turbo folk klubova desi deseterostruko više incidenata nego što ih navijači prouzroče u godinu dana. Naravno da nije problem što se novi naraštaji truju turbo folk muzikom, i što mi sestra od 14 godina želi ostati do 3 ujutro vani. Uopće nije problem što su se moralne vrijednosti iskrivile , što je ovo kapitalistički uređeno društvo gleda sve kroz novac, što se osoba ne cijeni kakva je osoba već koliko novaca sakriva u džepu , što se sve privatizira i gleda kroz vlastitu korist, što nam se sve više bliži George Orvellova tematika iz knjige "1948", što se "ližemo" sa svima i svakime, što dopuštamo da nas jebu sa svih strana, da nam oduzimaju komadić po komadić domovine za koju su mnogi mladići zauvjek napustili svoje majke , što nam žele uzeti jedinu stvar za koju živimo a to je taj OSJEĆAJ.
Demoni Pula 1992 !
ajde da se kolje B.B.B. protiv Crvene Zvezde, ali svoj protiv svog, to stvarno nije normalno.
