Izvrtanje povijesti oduvijek je bilo zanimljivo, posebno u videoigrama. Ne čudi zato interes koji smo svi pokazali prema novoj igri Avalanche Studiosa, koja nam je obećala pokazati scenarij “što bi bilo da…” te nas odvesti u Švedsku osamdesetih godina prošlog stoljeća. U ovom scenariju, zbog nepopularnih ali učinkovitih političkih poteza i suradnje s Trećim Reichom, Švedska je iz Drugog svjetskog rata izašla neokrznuta i financijski ekstremno stabilna.

Kako bi izbjegli takve situacije u budućnosti, švedski su državnici novonastalu financijsku neovisnost odlučili iskoristiti za intenzivno ulaganje u vojnu tehnologiju. Plod tih ulaganja bila je vojska robota svih vrsta koja se, kako to obično biva, odlučila pobrinuti da ljudi nestanu s lica zemlje. Preuzimamo ulogu nasumičnog tinejdžera koji je jedva došao do obale velikog otoka nakon bombardiranja koje mu je potopilo čamac. Otok je napušten, u kućama nema nikoga, a promatranjem njihove unutrašnjosti, kao i automobila na cesti, jedno je jasno – tko god je tamo živio, otišao je u žurbi. Večere su na stolu, televizori i svjetla upaljeni. Pa opet, nigdje nikoga. Mir i spokoj narušen je tek povremenim brujanjem strojeva iz daljine. Strojeva koji traže posljednje preživjele. Zašto? U ovom trenutku nitko ne zna. Na nama je da istražimo.

Generation Zero tradicionalna je loot-shoot survival igra u kojoj element preživljavanja prije svega ovisi o pucačkim i izbjegavačkim vještinama igrača, a ne upravljanjem resursima. Relativno plitka survival komponenta omogućuje nam da se opušteniji pozabavimo istraživanjem lijepog svijeta koji kombinira konzervativni prikaz ruralnog područja – koje baš kao da je ispalo s fotografija iz osamdesetih – s elementima znanstvene fantastike i postapokalipse. Dinamička izmjena vremenskih prilika te dana i noći neprestano mijenja atmosferu igre te pridonosi učvršćivanju iluzije da smo doista tamo. Ta iluzija razbija se tek nakon što shvatimo kako je svijet, iako relativno raznolik, ispunjen prečesto korištenim assetima i gotovo ničim više.

Životinja gotovo i nema, kao ni ljudi s kojima bismo mogli ostvariti bilo kakvu interakciju. Pače, jedini oblik interakcije s bilo čime što nije robot odnosi se na pisma, dnevnike i slične stvari, koje su ostale iza ljudi. Nažalost, ti ostaci čine malo da bi nam približili priču ili je proširili, a svijet oslobođen bilo kakvog oblika života teško može izgraditi bilo kakav identitet ili nas očarati.

Generation Zero podjednako funkcionira kad ga igramo solo ili u kooperativnom modu, a oslanja se na mnogo šuljanja, pucanja i lootanja. Stealth i pucačke mehanike centralna su komponenta pa je logično da su i u najzaokruženijem stanju. Pucanju ne možemo zamjeriti mnogo – zahvaljujući raznolikosti oružja i zvučnim efektima, pruža izniman osjećaj zadovoljstva. No to ne možemo reći za kontrole koje, iako je teško specificirati što im točno nedostaje, djeluju manjkavo.

Praznina svijeta, manjak aktivnosti, izostanak dubine i nesavršene kontrole oslikavaju sliku igre u Early Accessu, no Generation Zero to nije. Ovo je dovršena, ali ne pretjerano dobra igra. Daleko je to od onoga što bismo od Avalanchea, tvoraca ludo ispunjenog i zabavnog serijala Just Cause, očekivali.