1905. Varšava. Savršeno vrijeme i mjesto za izgubiti život ili završiti u zatvoru na neodređeno.

Evo, primjerice, nakon koje čašice viška zalomi vam se da u nekom aljkavo probranom društvu ispričate kakav nepoćudni vic na račun Nikolaja II. Ili da na neki petak-svetak zbaunom na kuću okačite krivu zastavu. Ili, pak, da razdragano zapjevate „Bilo je to godine, sedamsto devedeset i pete, kad su našu Poljsku stigle nesreće”.

U svim bi vas navedenim slučajevima zasigurno i same promptno stigla kakva nesreća jer Rusko carstvo – a koje je još od upravo spomenute 1795. kontroliralo „Pariz Istoka” – na samom kraju „dugog 19. stoljeća” bilo je, kako i priliči jednom imperiju na zalasku, izrazito osjetljivo na provokacije bilo kakve vrste.

Baš, dakle, u tim zaguljenim vremensko-prostornim koordinatama koje bi rijetko koji vremenski putnik pri zdravoj pameti svojevoljno ukucao u vremeplov zateći ćete se upravo – vi.

Poljska u mome srcu

Dobro, tehnički ne vi per se već vaš igrivi lik, odnosno Wiktor Szulski – pasionirani lovac (tzv. taumaturg) na nadnaravne entitete (tzv. salutore) što obitavaju u posebno kvarnim ljudskim srcima, a koji će se te jadne i bijedne 1905. morati vratiti u rodni mu grad.

Ne, ne zbog toga što će se silno zaželjeti piroga, bigoša, žureka ili drugih gastronomskih delicijaveć stoga što će ga u jednom neimenovanom zakavkaskom vukoopćilištu zateći brzojav sestre Ligije u kojem će stajati kako je njihov otac Stanislaw iznenada preminuo. Premda s potonjim za života nikada nije bio u najboljim odnosima, Wiktor će ipak revno spakirati kofere te, ne časeći ni časa, pohitati u Varšavu u pratnji vjernog mu salutora Upyra, kao i novostečenog kompanjona Grigorija Jefimoviča Novika – poznatijeg pod nadimkom „Rasputin”.

Međutim, neposredno dolasku u bivšu i buduću poljsku prijestolnicu Wiktor će početi uviđati kako bi razjašnjavanje sumnjivih okolnosti očeve smrti moglo predstavljati daleko najmanji problem s kojim će se morati suočiti.

Preplavljena raspojasanim salutorima, pripadnicima ruske tajne policije „Ohrane”, komunistima, nacionalistima, banditima, Kozacima vječito spremnima za zapodijevanje kavge te svakojakim nezadovoljnim življem, Varšava će te 1905. godine, naime, više nego bilo čemu drugome nalikovati buretu baruta koje bi svakoga časa moglo eksplodirati...

 U boj, u boj, grimorij iz toka braćo!

Priču vam dalje nećemo otkrivati jer, zaboga, zašto biste uopće igrali narativni RPG kao što je The Thaumaturge, ako ne zbog njegovog pristojno raspisanog, „granajućeg” narativa, živopisnih likova poput „ludog monaha” ili većinom intrigantnih (premda linearnih) questova rasijanih po Varšavi kakva je nekad bila, a u kojoj ćete se veoma brzo početi snalaziti kao da ste u njoj odrasli?

Zbog samog gameplayja zasigurno ne jer u ovom pogledu The Thaumaturge je jedan poprilično okljaštreni naslov u kojem se sve svodi na povremene fajtove, ćakulanje s NPC-jevima te tobožnje istraživanje.

Nema tu ni inventory systema, ni klasa, ni gomilanja potionsa koje ionako nikada nećete iskoristiti (jEr šTo aKo naLeTi nEkI teŽaK boSs!?), ni magičnih sakoa koji daju +5 na karizmu, ni bilo čega sličnoga. Baš kao ni robusnog sustava leveliranja jer prikupljeni ćete XP trošiti tek na unaprjeđivanje tzv. „dimenzija” ličnosti (Heart, Mind, Word i Deed), a putem kojih ćete otključavati nove napade, odnosno razne passive skillove s pomoću kojih ćete navedene moći do mile volje modificirati.

Što se, pak, fajtanja tiče ono je u The Thaumaturgeu izvedeno u klasičnoj poteznoj maniri te se sastoji od okršaja s redom ljudskim protivnicima, a tek svake prijestupne i s izvrsno dizajniranim salutorima koje će Wiktor, nakon što ih natambura, automatski pridodati svojoj kolekciji.

Znate i sami kako to već ide: potez Wiktoru, potez jednoj od njegovih person... jednom od njegovih salutora („posuđenima”, primijetit ćemo, iz slavenskih mitologija), potez suparniku, pa tko prvi na vječna lovišta. Naravno, uz obligatorno letimično bacanje oka na health te tzv. „focus meter” (jer spuštanje dotičnog na nulu dopušta izvođenje devastirajućih jakih napada), kao i na kojekakve statusne efekte, ali i „obrane” zbog kojih će neke protuhe biti potrebno prvo napasti s odgovarajućim salutorom ne bi li ih se lišilo specifične zaštite.

Sve u svemu, ništa revolucionarno ili pretjerano duboko, ali ujedno ni isuviše zamorno već – solidno. Posebice u kontekstu činjenice da je The Thaumaturge relativno kratak RPG, odnosno da će vam za jedan playthrough trebati između 15 i 20 sati.

Istraživanje koje to nije

E sad, ako bismo borbeni segment, usprkos njegovom minimalizmu, ipak bili skloni ocijeniti kao solidan, istim epitetom nikako ne bismo mogli okrstiti i onaj istraživački. Njemu, uslijed njegove posvemašnje neinteraktivnosti, mnogo bolje pristaju pridjevi „nepostojeći” i „razočaravajući”. Tim više što The Thaumaturge zapravo prije detektivska videoigra nego li punokrvni RPG, dok Wiktor, pak, nije tek zagriženi sakupljač nadnaravnih spodoba već ujedno i svojevrsna inačica omiljenog nam Dylana Doga iliti istraživač nadnaravnih pojava obdaren ekstrasenzornom percepcijom.

Dozvolite nam da vam postupak „istraživanja” u cijelosti razložimo u svega četiri (pre)laka koraka:

Korak prvi: Zapucketate prstima u stilu Boa Diddleyja (desni klik) kako biste manifestirali crveni trak energije, tj. aktivirali mehaniku „percepcije”.

Korak drugi: Manifestirani trak zatim slijepo slijedite od jednog do drugog relevantnog NPC-a, lokacije ili predmeta, prikupljajući usput potrebne dokaze (lijevi klik), odnosno „prelazeći” predodređene skill checkove.

Korak treći: Nakon što sakupite dovoljno dokaza na scenu stupa Wiktor koji – sa svom nepogrešivošću svisca kada ex cathedra nagoviješta kraj zime – odmah potom deducira ispravan zaključak te tako tekući quest uvodi u sljedeću etapu.

Korak četvrti: Ponoviti ad nauseam.

Are you not entertained? Niste? Pa kako to?

Déjà vu

Igrajući The Thaumaturge u svrhu pisanja ovog osvrta, nikako se nismo mogli othrvati jednom čudnom osjećaju koji nas je progonio neumornošću ZET-ovog kontrolora koji je nanjušio da neki ubogi školarac ili student nije „stigao” poništiti kartu.

Osjećaju da smo The Thaumaturge već imali prilike zaigrati u nekom od prošlih života. Osjećaju koji je svako malo parao gusto satkanu melankoličnu atmosferu kojom je dotični isijavao zahvaljujući kako dojmljivim (za jedan AA naslov) vizualima i blatnjavo-sivkastoj estetici, tako i već spomenutom narativu, atipičnom settingu te slušljivom soundtracku kojim dominiraju gudački instrumenti.

Dugo nismo mogli shvatiti pravi uzrok ovog sentimenta, a onda su nam se – tamo negdje pred sam kraj igre – misli iznenada posložile: Poljska, slavenska mitologija, sarkastično-staložen protagonist omražen u društvu, ali zato obdaren nadnaravnim sposobnostima, a uz to također i lovac na natprirodne entitete...

Pa naravno – The Witcher!

I, uistinu, nakon kratke internetske pretrage ispostavilo se kako su Fool's Theory, tj. studio koji potpisuje The Thaumaturge, osnovali bivši članovi CD Projekt RED-a, a koji su očito odlučili pronaći vlastito mjesto pod suncem.

Razgaljeni ovom spoznajom igri smo odmah povisili ocjenu za pet poena, pritom spremni zažmiriti na sve nabrojane mane, kao i na neke koje joj nismo ni stigli spočitnuti poput zbrzanog trećeg čina, osrednje glasovne glume ili mjestimično čudnjikavih facijalnih animacija. Ajde, ajde – nije beg cicija.

Šalimo se, nismo ništa povisivali jer videoigraćim recenzijama pristupamo smrtno ozbiljno, ali zaista jesmo bili nenadano dovedeni u napast. Časna pionirska!

Igrano na PC-ju