Prvi pogled na formulu PET, polietilen-tereftalata ili, po pravilima sustavne (IUPAC) kemijske nomenklature, poli(etilbenzen-1,4-dikarboksilata), ne odaje ništa opasnog. To nije ništa drugo nego dvovalentni alkohol, etan-1,2-diol, vezan za dvovalentnu, tereftalnu kiselinu. Riječ je dakle o (poli)esteru. I rečeni alkohol i rečena kiselina su, istina, otrovni, no njihova smrtonosna doza (LD₅₀) je dosta visoka (oko 1 gram po kilogramu tjelesne mase), a osim toga se ovo dvoje ne nalaze u slobodnom nego u vezanom stanju, kao dijelovi molekule polimera. Dodamo li još da se polietilen-tereftalat cijeni zbog kemijske postojanosti, zaista se ne trebamo bojati da ćemo se njime otrovati niti da će nam PET učiniti životni okoliš manje prikladnim za život.

Ali iz mire tri vraga vire: samo se 42 % plastičnih (PET) boca reciklira, dok ostatak završi u tlu (38 %) ili se spali (20 %), ne uvijek uz pročišćavanje otrovnih plinova. (Za ambalažu se koristi samo 40 % proizvedenog polietilen-tereftalata, dok ostatak završi – uz dodatak drugog prediva – kao materijal za tekstilnu industriju.) Iako je kemijski inertan, pa se od njega izrađuje i medicinski pribor, svemu na kraju dođe kraj, sve na kraju mora propasti, pa tako i PET. Osjetljiv je na ugljikovodike, a posebice za jake kiseline i baze, čak i one slabe, jer su mu esterske veze podložne hidrolizi. Sunčeva svjetlost pokreće fotokemijske reakcije, posebice ako je obojen, pa nastaju raspadni produkati – koji nisu samo etan-1,2-diol i tereftalna kiselina.

Djelovanjem Sunčeve svjetlosti na polietien-tereftalat nastaju prije svega aldehidi. Najopasniji je svakako formaldehid (metanal), no i drugi alifatski (etanal, nonal i dekanal), a posebice aromatski aldehidi (2,4-tert-butil-fenol, poznat kao 2,4-DTBP, i bis(2-hidroksietil)tereftalat) nisu bezopasni, posebice ako dospiju u pitku vodu. Razlaganju polietilen-tereftalata na aldehide pogoduju visoke koncentracije ugljikova dioksida, kojeg ne nedostaje u gaziranim pićima.

 Iz gaziranih pića u PET-bocama prijeti još jedna opasnost. Riječ je o antimonu, kemjskom elementu (polumetalu) koji se nalazi u polimeru zato što služi kao katalizator u njegovoj proizvodnji. Mjerenja koncentracije antimona u bocama mineralane vode skladištene na temperaturi od 4 i 20 ^oC nisu otkrila da bi mu razina porasla iznad dozvoljene koncentracije (5 µg/L) ni nakon 220 dana skladištenja. No sasvim je druga priča bila kada je voda u bocama držana na 40 ^oC. Takva se voda više nije mogla piti bez opasnosti po zdravlje.

Sve u svemu, PET ne djeluje (suviše) opasno, jer ako držimo piće u frižideru, na niskoj temperaturi i u tami, možemo biti sigurni da nam ništa otrovnog neće iz boce ući u piće. No drugo je kada boca dospije u tlo, jer – kao što rekoh – gotovo isto toliko (38 %) PET-ambalaže završi u tlu koliko je se (40 %) reciklira.

Što se događa s tom platikom, s tim otpadom? Najveća opasnost začudo ne prijeti od kemije nego od fizike – plastika se naime mrvi, usitnjava na sitne čestice koje potom ulaze u vodu i hranu, kako čovjeka tako i životinja. Ovisno o veličini čestica razlikuje se makroplastika, mezoplastika (0,5 – 8 mm), mikroplastika (< 0,5 mm) i nanoplastika (< 100 nm). Najočitija posljedice je da tlo onečišćeno plastikom postaje manje porozno. Mikroplastika u vodi za piće može izazvati probavne smetnje, astmu i alergije, a u najgorem slučaju psihičke poremećaje i kroničnu upalu pluća. Pokusi na puževima pokazali su da izlaganje nitima PET izaziva manje uzimanja hrane za 25 – 35 %, te da oštećuje želučanu stijenku i snižava razinu glutation-peroksidaze (enzima koji štiti od oksidativnog stresa) za 60 %.

Ovako napisano zvuči grozno: plastična ambalaža može nam narušiti zdravlje i ugroziti život. Unatoč spomenutog pokusa na puževima i činjenici da pola milijuna tona mikroplastike pluta morima, ipak je malo dospijeva u vodu za piće. Istraživanja površinskih voda u Njemačkoj su pokazala da one sadrže prosječno samo 0,7 čestica mirkoplastike po kubičnom metru. Ipak oko 80 % uzoraka vode iz vodovoda sadrži mikroplastiku, prosječno 5,45 čestica po litri. Je li stoga zdravije piti flaširanu vodu? Ne, nikako: zbog pakiranja u PET-ambalažu 93 % te vode sadrži mikročestice s prosjekom od 10,4 čestica po litri. Što to znači? To znači da ćete s čašom „onečišćene vode“ progutati najviše dvije čestice mikroplastike. Treba se brinuti za svoje zdravlje i za zdravlje okoliša, treba razvrstavati otpad a plastičnu ambalažu bacati u žuti kontejner – ali ne treba paničariti. U životu ima mnogo, mnogo opasnijih i tvari i stvari od plastične (PET) ambalaže.

Nenad Raos je kemičar, znanstveni savjetnik u trajnome zvanju, koji je radio do umirovljenja 2016. godine u zagrebačkom Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI). Autor je i koautor oko 200 znanstvenih i stručnih radova iz područja teorijske (računalne) kemije, kemije kompleksnih spojeva, bioanorganske kemije i povijesti znanosti. Bio je pročelnik Sekcije za izobrazbu Hrvatskog kemijskog društva, glavni urednik Prirode te urednik rubrike Kemija u nastavi u časopisu Kemija u industriji. Još od studentskih dana bavi se popularizacijom znanosti. Autor je 3000 znanstveno-popularnih članaka te 15 znanstveno-popularnih knjiga- posljednja je "Kemičar u kući - kemija svakodnevog života".